Svatko od nas ima jedan trenutak koji nam odredi život, a riječki umirovljenik Vlado Berić točno zna kada se dogodio njemu. Nakon odslužene je vojske krenuo potražiti posao u grad koji će mu postati dom, te je onamo došao 22. rujna 1962. i u 10:45 ujutro ugledao Volkswagen Bubu, rani model s aluminijskim branicima, kako izlazi s male tržnice. U tom je trenutku odlučio da će si jednog dana nabaviti takav automobil, ni ne sluteći da će ga 64 godine kasnije u Rijeci i okolici svi poznavati upravo po njemu.
Zaposlio se 1963. kao kondukter u Autotroleju. Isprva je radio u trolejbusu, potom prešao na prigradske autobusne linije, a najdulje će raditi na onoj prema Opatiji i Lovranu. Karte su se tada fizički kupovale u autobusu, te su mu ljudi često ostavljali sitniš, a on ga je čuvao i spremao, paru po paru. Dvanaest godina potom ušetao je u salon u Opatiji i tako zarađenim novcem platio predujam za novu Bubu, model 1200 J, tada sklapan u Vogošći pored Sarajeva.
Morao bi možda i godinu dana čekati na auto, no dosjetio se i napisao dopis proizvođaču, naglasivši kako svaki dan autobusom putuje na posao u Opatiju - bez da je pritom spomenuo kako to radi kao kondukter. Naglasivši kako mu je auto uistinu potreban odmah, zamolio je da mu osiguraju prioritetnu isporuku ili povrat pologa, kako bi umjesto Bube kupio Renault 4. Dopis je djelovao i ubrzo je pozvan u Opatiju preuzeti Bubu.
Nikada nije ni pomislio zamijeniti je nekim drugim, modernijim autom. Kaže kako ga je žena napustila, ali Buba ga nikada nije iznevjerila, te kako mu se već godinama život u velikoj mjeri vrti oko nje. Pokazuje nam originalni račun, potvrdu o isporuci, knjižicu vozila, iskaznicu povijesnog vozila... Saznajemo da je automobil od prvog dana osiguran kod iste osiguravajuće kuće. Kuća je promijenila naziv, pa i državu, ali Vlado nije promijenio kuću. Također, od prvog dana Bubu mu održava isti majstor. Danas je već, naravno, u mirovini, no još uvijek kada nešto zatreba ode kod njega.
Nije vlasnik nikada štedio auto, ali je uvijek brinuo o njemu. Još u ranim godinama njihovog odnosa, otišao je posjetiti oca u Bosnu. Došavši onamo, zamoljen je za pomoć, susjeda je dobila trudove i trebalo ju je prevesti u Ključ u rodilište. Nije bilo dovoljno vremena. Kada su došli do bolnice liječnici su preuzeli brigu o mami i o jednoj maloj curici, rođenoj na stražnjem sjedalu Bube. Kasnije je Vlado dobio dva sina, srećom rođena u bolnici. Sinovi se nisu navozili Bube, dao im je po dvaput da je voze, a onda stavio veto i rekao da si moraju nabaviti vlastite aute. Išao je tih godina dvaput i do Njemačke, sve do Kaiserslauterna, pa dvaput do Temišvara u Rumunjskoj...
Otkako se uključio u Oldtimer klub Rijeka, redovno ide na susrete, po Kvarneru, Istri i Gorskom kotaru. Nada se da bi ovo ljeto mogao i u krajeve svog djetinjstva, čuo je da ima jako lijep susret oldtimera u Sanskom Mostu. Redovno dobiva nagrade kao najstariji sudionik, te kao onaj koji najdulje ima isto vozilo. No, nisu to nipošto jedine nagrade, osvojio je, primjerice, i medalju za treće mjesto na vožnji po stazi na Grobniku, mada se to na prvi pogled ne čini kao tip natjecanja za Bubu.
Parkira je na ulici, nikada nije imao garažu, no zato joj svakih deset godina priušti lakiranje – već je to napravio pet puta, uvijek u originalnu, tvorničku nijansu u kojoj ju je i kupio. U nešto više od pola stoljeća prošao je oko 208.000 kilometara, bez ikakvih problema i kvarova, mijenjao je samo potrošni materijal. A vozi je svaki dan, barem od kuće do kafića u jednom riječkom trgovačkom centru. Ondje u garaži posljednjih godina i ostavi auto kada najave posebno loše vrijeme. Kaže da ga je direktor centra zamolio da to počne činiti, jer da je grijeh da mu auto, nakon toliko godina, nastrada od neke nevere.
Stalno dobiva upite i ponude za prodaju. Pokazao nam je papirić koji mu je neki Slovak nedavno ostavio pod brisačem, no dokle god može voziti, ne planira se rastati od Bube, auta o kojem je napisao i pjesmu. Uostalom, kaže da uopće nije siguran da bi dogurao do ovih godina nakon što je još 1995. otišao u mirovinu, da nije ozbiljno ušao u oldtimerske vode i tu upoznao niz krasnih ljudi s kojima se redovito druži. I nije mu teško povjerovati.
UKRATKO:
- Lokalno sklapana Buba od njemačkih se primjeraka ponajprije razlikovala po nešto nižoj specifikaciji opreme i dodatku slova J u nazivu modela
- 1200 J bio je najjeftiniji, osnovni model ovog legendarnog automobila sklapan u Tvornici automobila Sarajevo, s motorom od 1192 ccm i 34 KS
- Vlado Berić je legenda riječke oldtimerske scene, a nesumnjivo je i pri samom vrhu liste ljudi u Hrvatskoj koji najdulje imaju i voze isti automobil
- Prije desetak godina automobil je prebačen na PV pločice, uz šalu da to znači „prvi vlasnik“. Brojke označavaju dan i godinu rođenja, dok četvorka za mjesec nije stala
- Buba nije stvorena za jurnjavu, vlasnik kaže da je kod nas mogla potegnuti do 120 km/h, no da bi u Njemačkoj i Austriji pojurila i do 140 km/h
- Buba ga, kaže, nikad nije iznevjerila, a u vozačkoj karijeri doživio je čak i da mu se na stražnjim sjedalima rodi dijete, nakon što je trudnicu pristao prebaciti u rodilište
- Zanimljivo, Berić se nikada nije uključio u kod nas tradicionalno aktivnu scenu ljubitelja Buba i ostalih Volkswagena, niti išao na njihove susrete, samo na one opće oldtimerske
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji s CVH.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....