Sunčano. Niti daška vjetra. Snijega kao u priči.... Vremenska prognoza za Nassfeld, kamo smo krenuli s naša četiri nagrađena čitatelja, obećavala je vrijeme baš po guštu skijaša. Bolje ne može.
Ne čudi stoga što su naša četiri mušketira došla dobro raspoložena na zagrebačko Lanište, u niskom startu spremni za polazak.
Zoran, Krešimir, Goran i Ratko, izabrani među više od 500 kandidata koji su ispunili prijavnicu želeći među prvima u Hrvatskoj sjesti u nove, potpuno električne Volkswagen ID.Buzzove i s njima otputovali na dvodnevno skijanje na najveće, a mnogima i najdraže austrijsko skijalište, već na prvu su djelovali kao odlično društvo.
Barem jednako važno, nije ih nimalo bilo strah sjesti za upravljač prostranog, gotovo 5 metara dugačkog njemačkog transportera, koliko god nitko od njih prethodno nije imao previše iskustva u vožnji kombija. Posebno ne električnog.
Zov preko 100 kilometara fino ispeglanih staza lijepo povezanih s tridesetak žičara bio je jednostavno prejak da bi gubili vrijeme na tričarije.
Brže - bolje tako smo se ukrcali u naše Volkswagen ID. Buzzove i krenuli na put od skijaškog raja udaljenog 320 kilometara od Zagreba i hotela Arena Franz Ferdinand, smještenog tik do donje stanice glavne gondole Millennium Express u koju ćemo tako već sutradan ujutro ušetati ravno iz svojih soba osmišljenih kako bi pružile maksimalan komfor skijašima.
Teško nam se, naime, ovako na prvu sjetiti još kojeg hotela koji u hodniku baš svake sobe ima grijače za pancerice. Inače, ovaj idealno pozicionirani hotel u vlasništvu je hrvatske grupacije Arena Hospitality Group sa sjedištem u Puli, pa se naši ljudi tu zbilja mogu osjećati kao svoji na svome.
Tome pridonosi i vrhunsko osoblje, od kojega barem polovica dolazi iz Hrvatske, pa ćete se neminovno naći u situaciji da sa sobaricom iz Buzeta ili konobarom iz Vodnjana razgovarate na engleskom, iako za to nema niti najmanje potrebe.
Uz vrhunski wellness, brdo sportskih sadržaja i finu hranu, ova neobična škola stranih jezika tako je još jedna atrakcija hotela koja mu daje dodatno na šarmu.
No, za početak je trebalo doći do Nassfelda. To samo po sebi nije trebao biti veliki izazov, jer izdašne baterije kapaciteta 77 kWh omogućuju Volkswagenu ID. Buzzu doseg od gotovo 400 kilometara.
Ipak, želja da se što prije stigne u Tröpolach u kombinaciji s ekstremno niskim temperaturama ipak nas je natjerala da po putu, malo iza Ljubljane, napravimo jednu pauzu za punjenje.
Čisto reda radi, kako bismo bez stresa stigli do hotela ispred kojega nas je ionako čekala vojska od osam punjača. Namjera nam je bila stati na pola sata, usput popiti kavu i nastaviti dalje. No, nije baš sve išlo po planu.
Sat vremena kasnije i dalje smo sjedili na kavi, i to zato što smo se prethodno gotovo 45 minuta neuspješno pokušavali spojiti na punjač, pomoću aplikacije koja očito nije funkcionirala kako treba. Naši su čitatelji tako iz prve ruke mogli vidjeti da infrastruktura za punjenje ozbiljno kaska za današnjim, tehnološki naprednim električnim autima. No, u svemu tome našli su i nešto lijepo...
Nevjerojatno. Ova priča sa strujom zbilja potiče socijalizaciju. Kad ste zadnji put sjedili ovoliko dugo na benzinskoj postaji i pričali o svemu i svačemu, primijetio je uz zarazni osmijeh u jednom trenutku Zoran. I bio je sasvim je u pravu.
Naši čitatelji upoznali su se tek ujutro, na sam dan puta u Nassfeld, a samo nekoliko sati kasnije djelovali su poput starih prijatelja, koji eto uz šalicu kave zajedno prebiru po starim uspomenama. No, “socijalizacija” ipak nije potrajala unedogled. Baterije ID. Buzza, nakon što smo ih konačno spojili na punjač od 50 kW, u pola sata bile su pune gotovo “do vrha”, a mi spremni za polazak.
Sutradan ujutro mogli smo zadovoljno ustvrditi da nas naši prognostičari ovaj put nisu doveli u zabludu. Vrijeme je bilo savršeno vedro, bez oblačka na nebu, a staze u savršenom stanju nakon što je tijekom noći temperatura od -15 stupnjeva Celzijusa stisnula snijeg i učinila ga idealnim za nizanje dugih zavoja.
No, baš kao u slučaju infrastrukture za punjenje, potrebne da bi električni auti mogli dati najbolje od sebe, pokazalo se da nema sigurnog skijanja bez čvrstih vezova.
Našem čitatelju Ratku, naime, otpala je skija usred spusta i tako je završio s dosta ružnom modricom. No, dragi čovjek iz Varaždina nije se dao smesti, i nakon pive ohrabrenja nastavio je dalje kao da se ništa nije dogodilo.
Sunce nas je pratilo i posljednji dan, koji smo iskoristili za cjelodnevno skijanje i povratak u Zagreb. Svojim smo se kućama vratili bez ikakvih problema s punjačima, sretni, zadovoljni i naskijani.
