.jpg)
Stani, stani, stani, povikao je iznenada iz sveg glasa moj suvozač Ivan… Pa što je sad, pobogu, zašto i kako da stanem usred vožnje po kišom okupanoj lošoj lokalnoj cesti, negdje bogu iza nogu u sjevernoj Grčkoj? No, odlučujem vjerovati instinktu fotografa, pa ipak polako stajem sa strane i pitam ga što je to tako bitno vidio kad već kilometrima oko nas osim ceste, polja i pokoje trošne kućice nema baš ničeg vrijednog škljocanja okidačem njegovog Nikona…
Foto: Ivan Lacković
– Pa vrati se par stotinjak metara unazad i vidjet ćeš, govori mi sa zagonetnim smiješkom na licu… Okrećem Daciju, vraćam se nazad i doista imam što vidjeti - ploču s putokazom za ni manje ni više no - Jugoslaviju, odnosno Yugoslaviju! OK, mislim si, dobra fora, no vjerojatno je riječ o ploči koju je netko davno, prije gotovo četvrt stoljeća, previdio u raslinju kraj ceste i zaboravio na nju. Ništa čudno, posebno kad imate u vidu grčku nonšalanciju u održavanju cesta, s čime smo se dotad već uvelike suočavali. No, ubrzo se ispostavilo da sam u krivu, jer na lokalnoj cesti koja vodi od Soluna prema Makedoniji, umjesto imena već 24 godine postojeće države na svim putokazima i dalje stoji ime raspadnute joj prethodnice…
Tek na graničnom prijelazu napokon čitamo FYROM, kraticu koju smo zadnji put vidjeli kad smo sjeverno od Soluna sišli s autoceste. No, očito je čak i taj akronim, odnosno naziv Former Yugoslav Republic of Macedonia (pod kojim je osamostaljenu Makedoniju, uostalom, 1995. službeno priznala i Grčka), većini Grka i dalje kost u grlu, jer pravom Makedonijom, pravom i jedinom nasljednicom drevne, antičke Makedonije, i dalje smatraju jedino svoje tri pokrajine istoga imena, a nikako ne novu državu s kojom graniče. Ignoriraju ju do te mjere da se, eto, i dan-danas, kao u kakvom vremeplovu, iz Grčke još uvijek, barem po putokazima, može stići u Jugu.
No, mi smo na malenom pograničnom prijelazu Niki, potpuno pustom i bez prometa, ipak ušli u Republiku Makedoniju. Carinske formalnosti riješili smo bez problemapa uz zelenu i visoku planinu Baba, preko Bitole, gdje smo stali na kavu i sendvič, mirno se dovezli do Ohrida našeg cilja u Makedoniji. Na ulazu u grad dočekala nas je gužva, a kako smo se približavali starom dijelu grada promet je postajao još gušći… I baš kad smo, kao pravi početnici, zaglavili u gužvi te počeli naglas proklinjati promet, autobuse i horde turista, kroz prozor nam se ukazala glava skuteraša, koji nas je pozdravljao... Što li hoće, je li luđak ili razbojnik, pitali smo se, dok je za naš ukus prenapasni četrdesetgodišnjak na svakom semaforu uporno pokušavao komunicirati s nama.
– Momci, od kaj ste? Iz Zagreb? Kako je u Zagreb? Trebate li smještaj, samo kažite, nisam kriminalac, majke mi, drugi sam najbolji turistički djelatnik u gradu, vozite za mnom, bolji sam i od booking.com. Ne brinite, jeftino nađem. Koliko možete, 20, 30, 40, 50 eura? Sve rešim... Kako smo već bili prilično umorni, a ni smještaj nismo unaprijed dogovorili, odlučili smo se upustili u avanturu s nadobudnim Makedoncem. I krenuli za njegovim skuterom. No, u prvom hotelčiću u samom starom gradu nije bilo mjesta, kao ni u drugom. Dok je zdušno pomicao barijere da možemo parkirati ispred hotela, rekao nam je da se zove Erol i da u svakom hotelu u koji dovede goste dobije malu proviziju, a gost popust.
Shvaćamo tad kako je bit njegovog posla da na glavnoj gradskoj prometnice "snimi" stranu registraciju, pa potom slijedi auto i putnicima nudi smještaj. Što doista radi vrlo vješto i vižljasto, a pritom čak i sam regulira promet, zaustavlja druga vozila da se ne bi odvojio od mušterije. Učinilo nam se stoga na tren da takav tretman u Ohridu nije imao ni pokojni jugoslavenski predsjednik Tito, koji je, dakako, i tamo imao luksuzni ljetnikovac. No, nakon novog neuspjeha i sam Erol postaje pomalo ljut, jer nije očekivao toliku gužvu po gradu i hotelima… No, u sekundi prelazi na plan B, ponovno skače na skuter i viče: – Za mnom! Ako sam smjestio vaše generale i poslovnjake, pa ću pronaći mjesta i za vas.
Vodi nas na samu obalu kraj gradske luke, do jedne nove stambene zgrade na Keju Maršal Tito, i ubacuje u novonamješteni dvosobni stan s pogledom na jezero, a dogovorili smo 60 eura za dvije noći! Pa to je jeftinije i od Bugarske… Erol nam gura ključevi od stana i haustora u ruke, karticu za besplatno parkiranje pod vjetrobran, rukuje se i kaže da juri dalje, do prvog gradskog semafora, da zaradi još koju paru… No, kako smo prvi puta u toj državi, gradu, ulici i stanu, zadržavamo ga i molimo da nam otkrije gdje su mjenjačnica s najpovoljnijim tečajem i restoran s najboljim domaćim specijalitetima. Erol nas tad pješice odvodi u obližnji, a ujedno i jedan od najpopularnijih ohridskih restorana, Belvedere, gdje se stol mora rezervirati danima u naprijed.
Naravno, već je bio pun kao šipak, bez ijednog slobodnog mjesta, ali kako smo došli s Erolom, voditelj lokala odmah je stol na kojem su glazbenici koji zabavljaju goste držali instrumente pretvorio u stol za dvoje! Nismo se ni okrenuli, a dvije šljive i dva hladna Skopska piva te meniji već su bili na stolu… Stvarno svugdje smo bili, svašta smo prošli, ali takvo gostoprimstvo i srdačnost možete doživjeti samo u Makedoniji. Ne treba pritom ni naglašavati da su roštilj i prilozi koje smo naručili bili vrhunski i pritom više no povoljni za naš džep - obilnu večeru i piće za dvoje platili smo tek 160 kuna! Premda smo bili umorni kao psi, dobra hrana i zvuci ciganske violine uz uho osvježili su nas i naveli da uronimo u noćni život Ohrida.
Nema tu velikih diskoteka ni srpskog turbo-folka, pa zabavu nastavljamo prvo u velikoj sali restorana Belvedere, na fešti uz harmoniku s grupom crnogorskih osnovnoškolskih učiteljica, a potom i u nedalekom The Duck Cafeu, na živoj pop i rock domaćoj i stranoj glazbi, gdje su cijene ipak nešto više, ali još uvijek pristupačne. Drugi smo dan, pak, cijeli iskoristili za obilazak glavnih gradskih znamenitosti, poput Samuilove tvrđave, vožnje brodom po jezeru, posjet Biljaninim izvorima i obližnjem veličanstvenom manastiru Sveti Naum.
Uglavnom, svega što svaki posjetitelj Ohrida obavezno mora vidjeti. Naravno, kušali smo usput i daleko poznate ohridske pastrve i jegulje spremljene na ljetni način, dakle svježe... Idućeg dana već nam je na programu bio put do Tirane, ali kako smo se zahvaljujući neposrednosti i prijateljskoj susretljivosti baš svih Makedonaca koje smo upoznali, u Ohridu u samo dva dana napunili s toliko pozitivne energije kao nikad, već smo znali da ćemo se tamo sigurno još puno puta vraćati…
Ukratko Tko iz pokrajine Središnja Makedonija po Grčkoj krene pratiti putokaze prema nepostojećoj državi Jugoslaviji stići će do Grcima ne baš drage, ali itekako postojeće i stvarne države Makedonije. Cesta koja vodi od Soluna do Ohrida dijelom je lokalna, a do graničnog prelaza iz EU u FYROM u mjestašcu Niki i poprilično pusta te zapuštena. Tek 15 kilometara iza grčko-makedonske granice, ispod planine Baba, smjestila se Bitola, sjajno mjesto za predah od vožnje uz kavu i pecivo u opuštenoj atmosferi jedne tamošnje gostionice Ohrid je grad bogate baštine s brojnim kulturno-povijesnim znamenitostima među kojima se posebno ističu crkva Sveti Kliment i Pantelejmon, manastir Sveti Naum te Samuilova tvrđava. Ohridsko jezero, koje jednom trećinom pripada i Albaniji, mnogi nazivaju i makedonskim morem i rado se kupaju na njegovim plažama Nekoliko turističkih brodova svakodnevno vozi ture po jezeru (cijena im kreće od 80 kuna po osobi za sat vremena), a uvijek su krcati, ponajviše Nizozemcima, Talijanima, Srbima i Grcima. O gradu, povijesti i običajima rado će vam pričati gotovo svaki stanovnik Ohrida, a toliku gostoljubivost, srdačnost i otvorenost na našim putovanjima nigdje drugdje nismo doživjeli Za svakog ponešto: majice sa šahovnicom, četiri C, don Corleoneom, Titom i Che Guevarom, a na kiosku i Auto klub. Makedonci još od 1989. spadaju u naše najvjernije čitatelje. Usred grada je i rimski amfiteatar iz 4. stoljeća prije Krista, u kojem se i danas održavaju brojna događanja, pa i dio slavnog festivala Ohridsko ljeto Ohrid je vrlo je čist i uredan grad, a najživlje je na glavnoj gradskoj šetnici, gdje možete kupiti jeftine suvenire (biserne ogrlica za 80 kuna) ili popiti kavu (4 kune). Ohrid je i mjesto dobre zabave, gdje se možete njihati bokovima uz zvuke harmonike i narodnih pjesama, ali i uživati u živoj rock-glazbi. Gastronomija za prave gurmane: osim pastrve i jegulje, isplati se kušati škembe čorbu, gravče na tavče i sutlijaš, kao i slastan roštilj, uz koji odlično paše hladno Skopsko pivo |