Bez obzira na moju romantičnu ideju Tajlanda, divljenja kulturi, hrani, hramovima i budizmu kao načinu života i bez obzirna na moju fascinaciju prekrasnom prirodom, nemojmo se lagati, nisu svi romantični kao ja. Štoviše ogromna većina turista Tajland posjećuje prvenstveno zbog ludih partyja i jeftinih noćnih provoda začinjenih seks turizmom.
Bangkok po pitanju noćnog ludila ima specifičnu, jaku scenu i nudi sve što nude sve ostale svjetske metropole uz dodatak razuzdanosti i egzotike jugoistočne Azije, no ono po što najveći postotak turista dolazi su zabave na otocima u kombinaciji s guštanjem na prekrasnim pješčanim plažama. Dapače, jako puno ih odlazi direktno na otoke, bez da se uopće zadržava u Bangkoku ili u kojem drugom dijelu zemlje.
Pa sam po logici “kud svi tu i mali Mujo” nakon upoznavanja sjevernog dijela zemlje, hramova i kulture i ja odlučila krenuti u otkrivanje one neke druge tajlandske priče.
Tajland ima nekoliko stotina očaravajućih otoka, s jedne strane obale u Tajlandskom zaljevu, a s druge strane u Andamanskom moru. Mnogi od njih su i dio one fascinantne brojke od čak 147 tajlandskih nacionalnih parkova, pa je prvi i podosta težak zadatak izabrati koje uopće posjetiti. Što bar fizički nije teško - lakoća kretanja i putovanja s otoka na otok prva je stvar koja me oduševila tijekom njihovog istraživanja.
Uvijek tu ima puno različitih opcija, od brodova, aviona, za neke i buseva, privatnih auto prijevoza... A na otocima me posebno veselila mogućnost iznajmljivanja skutera, i to za jako malo tajlandskih bahta. No, nakon nekoliko tjedana lutanja po njima neminovno se pojavi i onaj osjećaj koji odražava najpopularnija lokalna poštapalica - slavni same, same, but different.
Naime, svi vam otoci brzo postanu vrlo slični, gotovo isti, a isprva zabavno skakanje od otoka na otok postane samo naporno. Pa je lutanje najbolje prilagoditi listi vlastitih interesa, jer na kraju krajeva većina tih otoka ipak je po nečem specifična. Naime, premda jako slični, svi imaju nešto za što je njihova ponuda “specijalizirana”, posebno oni veći.
U mom putoholičarskom nizu prvi je bio otok Ko Tao, na istočnoj strani Tajlanda. Žensko sam, pa ćete mi oprostiti što ću priču s njega okrenuti na romantiku. Znate ono kad, recimo, imate super curu ili dečka i sve je genijalno, ali prekinete, jer eto vi mislite da negdje drugdje ima nešto još bolje za vas...
Baš s takvom pričom povezala bi Ko Tao, koji mi je bio prvi tajlandski otok, pa sam nekako za prva posjeta njemu mislila kako vjerojatno ima još puno otoka boljih, ljepših, zabavnijih… Možda i ima, ali što sam ih više posjetila Ko Tao mi je postajao sve bolji i draži i kad bi se morala vratiti na samo jedan to bi bio baš taj.
Vellik poput našeg Vira, Ko Tao je inače uistinu pravi mali raj za sve zaljubljenike u ronjenje i većina smještaja koja se tamo nudi vezana je uz neki ronilački centar, I to prilično jeftina, posebno ako uzmete tečaj ronjenja. Prije nekoliko godina čak je bio problem pronaći smještaj bez paketa s ronjenjem, no čini se ne i sad.
Ko Tao je poznat i kao otok kornjača (što mu je zapravo i ime, jer u taji jeziku ko znači otok, a tao kornjača), jer predstavlja jedno od značajnijih staništa morskih zelenih kornjača, a one uz koraljne grebene, morske pse i sva druga morska bića, čine tek dio bogatog podmorja oko otoka, koji je upravo iz tog razloga i postao omiljena ronilačka destinacija. A premda ima nekoliko klubova i mjesta za noćni život, Ko Tao nije jedan od ludih party otoka, puno više privlači one očarane netaknutom prirodom i beskrajnim palmama, koje djeluju kao mini džungle razbacane po otoku.
U potrazi za pravom noćnom scenom stoga sam krenula na prvi otok do njega, Ko Pha-ngan. To je zapravo ultimativni party otok, tu se održavaju i nadaleko poznati Full Moon Partyji. Na kojima je lako otkriti i stvarno stanje po pitanju Tajlanda i droge. Jer vas u toj istoj zemlji koja se na svakom graničnom ulazu u nju kune da će vas skratiti za glavu ako se samo pokušate drogirati, tamo doslovno zasipa lakim drogama.
Magične gljive i marihuana se nude doslovno na šanku na partyju, i to super povoljno. I zapravo vrlo slično načinu na koji se to radi i u Amsterdamu. Sustav po kojem sve to funkcionira je vrlo jednostavan, policija dobije svoj dio kolača i pretvara da ne zna što se događa, no uvijek ste upozoreni da nikakve opijate ne iznosite izvan prostora gdje se party događa, jer će vas tamo dočekati čuvari zakona i radi pretvoriti u žrtveno janje.
Cijela je situacija uzela toliko maha da postoje i “lažni” policajci i inspektori koji u dogovoru s ekipom za šankom obrađuju naivne turiste od kojih onda u uhodanom igrokazu uzmu znatnu svotu dolara ili čega bilo, kako bi turisti tobože spasili živu glavu. Jedan vam igrač, dakle, proda kakvu drogu, a drugi odmah zna kod koga će i što pronaći...
Tamošnju party scenu brzo sam napustila i putovanje po otocima nastavila na onoj “drugoj”, zapadnoj strani, u Andamanskom moru. Neki od otoka su mi ostali u dobrom sjećanju, neki nešto manje, no onaj kod kojeg sam doživjela najveću promjenu od 2012. na ovamo je baš onaj najpoznatiji - Ko Phi Phi Don, u čijem je prvom susjedstvu plaža Maya na kojoj su u filmu Žal u tajnoj komuni živjeli Leo DiCaprio i ekipa.
Kad sam prvi put kročila na njega prvi bosi koraci po otoku na kojem nema prijevoznih sredstava, kao ni straha od njih, činili su mi se kao koraci po oblacima. Nigdje nije bilo iritirajućih zvukova skutera, ni prevelike vike i gužve, sve je bilo potpuno opuštajuće, a posebno uspon na vrh otoka, s kojeg se pruža fantastičan pogled. Uz to mi je tad bilo najvažnije platiti izlet tipičnim tajlandskim drvenim čamcem i hvatati zalazak sunca u skrivenim uvalama okolnih otočića i, naravno, provjeriti kakva je plaža Maya uživo.
Večeri su bile rezervirane za barove i ples do jutra, koktele i zabave na plažama, a kad se sjetim energije i bezbrižnosti koju su tamo tad dijelile sve te duše iz cijelog svijeta, postane mi jasnije zašo je baš Tajland uspio postati toliko popularan po party otocima. Zapravo nije uopće bilo do njihove ponude nego do kombinacije ljudi koji se nađu na istom mjestu u isto vrijeme i uživaju na sličan način, a ja se stvarno nisam željela vratiti u stvarnost. Ustvari, čak i promjena koju je taj otok doživio u međuvremenu potvrđuje tu moju teoriju.
Naime, kad sam lani došla tamo s grupom, to je bilo posve novo, drugačije mjesto, toliko hektično da sam u jednom trenutku imala osjećaj da će mi puknut žila na mozgu od nervoze. Prvo što sam vidjela po dolasku bio je McDonald’s na tri kata, a gužva je bila tolika da se nisam mogla kretati među ljudima. Nesnosna vrućina pogoršavala je situaciju, a toliko je parkiranih glisera, točnije naslonjenih jednih na druge, da se do mora po osvježenje nije ni moglo tako lako.
A plažu Maya turisti toliko su devastirali da joj je čak bio i zabranjen pristup. Ono što me dodatno ubolo u oči bili su novi restorani koji funkcioniraju kao samoposlužni restorani u kojima istodobno ima nekoliko stotina ljudi koji kombiniraju tajsku hranu s kečapom. Potreba mi je bila samo pobjeći, a ne ostati.
Dobra stvar bila je to što je taj posjet bio tek izlet od par sati, nakon kojeg smo se vratili u svoju bazu u nedalekom Ao Nangu. Zapravo, taj je obalni gradić ispao mjesto za odmor gdje se skače u brodove i svaki dan ide na izlet na nove otoke poput Kokošjeg (Ko Kai), Komarčevog (Ko Yung) ili Bambusovog (Ko Mai Phai), gdje mi je jedini “problem” mi je bio je li svježi kokos dovoljno ohlađen, od turističke ponude osim tog kokosa ionako nema puno više od pješčane plaže, palme i stijena, ali baš zato nema ni nenormalne gužve.
Penjanje po stijenama na plaži Rai Leh ili provlačenje kajacima kroz špilje Tham Lod služilo je za odmak od klasičnog izležavanja na plaži, a navečer je sljedilo ubijanje u jeftinoj tajlandskoj hrani koja je jednako dobra kao u Bangkoku. Svaku večer u meni najdražem Jame Food Centeru, street food tržnici na kojoj plastični stolci odaju da im je kvaliteta hrane važnija od samog izgleda mjesta, gdje se sjedi se u središtu tržnice i s okolnih štandova bira pikantna salata od manga ili zelene papaje, pad thai ili koji drugi specijalitet…
Sve uz Ellie i njezin bend i živu svirku rock hitova te jako tajlandsko pivo Slon (Chang) i vrlo sam se brzo tamo osjećala kao doma, a zaključak je, baš kao i u puno drugih sličnih slučajeva, i tu isti: i na partyjanerskom Tajlandu mjesta koja još nisu posve zatrovana masovnim turizmom bolja su od onih koja to već jesu...
UKRATKO
Ko Poda jedan je od onih “malih” otoka koji služe samo za jednodnevne izlete iz nedalekog Ao Nanga i drugih većih turističkih mjesta i jedan od ljepših za kupanje, a u svojoj turističkoj ponudi nudi tek jedn mali bar, točnije drvenu kućicu usred otoka, koja veći dio dana ima savršeno ohlađen svježi kokos
Premda se većina otoka može pohvaliti ludim partyjima i noćnim provodima, Ko Pha-ngan je po tom pitanju apsolutni kralj, s famoznim Full Moon Partyjem na plaže Baan Tai, na kojem se zna okupiti i po 30.000 ljudi
Full Moon se održava jednom mjesečno još od 1988., a na tom raskalašenom tulumu osim jeftinih lakih droga i alkohola (koji se prodaje doslovno u kantama), obvezni dio programa su i tetoviranje pijanih turista te gutači vatre i plesači s njom
Kraj Ao Nanga plaža Phra Nang i Zapadna Rai Leh plaža (West Railay Beach) uz kupanje nude i stijene za vrhunsku penjačku zabavu, a na nekim plažama i otocima ima i puno majmuna koji turistima otimaju hranu, a znaju i ugristi...
Tik do Otoka kornjača, na tek deset minuta vožnje brodicom, smjestio se i fotogenični Ko Nang Yuang, koji na prvu djeluje kao tri otoka spojena prekrasnom pješčanom plažom
Izbor nije lagan ni kad u Tajland stignete iz zemlje sa 1244 otoka, jer tamo ih ima više od 1400. No, od onih koje je uspjela obići našoj suradnici su među najdražima oni “nepartyjanerski” - u Andamanskom moru šarmantni Ko Poda (desno), a u Tajlandskom zaljevu otok sokolova i zelenih kornjača Ko Tao i njegovi susjedi (dolje), uistinu pravi mali raj za sve zaljubljenike u ronjenje
Hrana je svugdje, pa i na tajlandskoj obali, uvijek najbolja tamo gdje jedu i lokalci. U Ao Nangu jedno od tih mjesta je Jame Food Center u kojem kvalitetu domaće taji hrane na velikoj reklami na ulazu garantira i crtež kuhara, hrvatskom turistu neodoljivo nalik onom koji je još početkom šezdesetih osvanuo na Vegeti...