Od Malibua do Pikes Peaka

Sva četiri godišnja doba u istom danu

Sunce, kišu, tuču i snijeg - sve to sam doživio u vožnji na 4.302 metra visok vrh Pikes Peak u Coloradu. A kad se tome pridodaju i vrtoglavica, muka u želucu i pritisak u glavi, koje sam doživio pri vožnji kroz oblake, jasno je da je riječ o epskoj vožnji...
 Zvonimir Jurčić

Nakon posjeta zimovalištima Vailu, Beaver Creeku i Aspenu pa potom i glavnom gradu Denveru, moje lutanje Coloradom nastavilo se prema petstotinjak kilometara udaljenom Colorado Springsu. Dotad sam već prešao gotovo 2500 kilometara, a moja trotjedna avantura kroz čak pet američkih saveznih država sad je pri kraju. Završni ispit koji namjeravam staviti pred svoju vjernu krstaricu Chevy Malibu je 4302 metara visok vrh Pikes Peak, među ljubiteljima automobilizma daleko najpoznatiji po utrci Pikes Peak Hill Climb, koja se održava već više od 90 godina.

POGLEDAJTE FOTOGALERIJU KLIKOM NA SLIKU

Zbog konfiguracije terena i rijetkog zraka ta avantura zahtijeva vrhunsku tjelesnu pripremu, a nedovoljno vještima, kako sam upozoren, ne oprašta pogreške. Uzbuđenja tako ne manjka, tim više jer u Colorano Springs, gradić u blizini znamenite planine, stižem na dan uoči utrke.

Koliko god na prvu ne odavao taj dojam, Colorado Springs je zapravo vojni grad, otkriva mi Jurica Flajpan, naš dečko iz Čakovca koji se ovdje skrasio sa suprugom i djecom, a za kruh svagdašnji zarađuje vodeći marketinšku agenciju.

Saznajem da se u okolici ima svašta za vidjeti, poput golemog olimpijskog trening centra Garden of the Gods, no da grad najviše obilježava čak deset vojnih baza i akademija američkih Zračnih snaga. Slušajući Juricu Flajpana dok u lokalnoj gostionici Texas Grill Roadhouse tamanimo goleme odreske, saznajem da je tu i Norad - najsigurnije mjesto na čitavom kontinentu, a vjerojatno i šire. Riječ je o bunkeru zapovjedništva Zračnih snaga, sazidanom 1953. u utrobi planine Cheyenne.

- Jesi li vidio sve one antene na okolnim planinama, pita me između dva zalogaja Flajpan i objašnjava da se pomoću njih iz Norada, iza vrata spremnih izdržati i eksploziju nuklearne bombe od 30 megatona, štiti zračni prostor te prati kretanje tisuća letjelica iznad kontinenta. Osim toga, dodaje, da sutra počne nuklearni rat, u taj bunker bi ekspresno doveli i predsjednika Obamu.

Zvonimir Jurčić

Pravi Big Brother, mislim si u sebi i napokon počinjem vjerovati da upozorenja s ploča posijanih posvuda uz ceste, koja govore da se brzina auta nadzire iz aviona (Speed Enforced by Aircraft) i nisu samo priča za malu djecu. Možda zato i pijem brže nego bi trebao, no nakon tri-četiri piva Flajpan me upozorava da ne pretjerujem. Na 2600 metara nadmorske visine, iskusno tvrdi, alkohol jače i prije udara u glavu pa nije dobro forsirati bocu. Čak niti pivsku...

Sutradan od ranog jutra iz prvog reda, ako se to tako uopće može nazvati, pratim utrku na kojoj Sebastien Loeb doslovno mete konkurenciju i postavlja novi rekord Pikes Peak Hill Climba. Zabavno. Ipak, puno mi je napetije kad sljedeći dan sam krećem putem slavnoga vrha.

Početak obećava. Sunčano jutro i nekih 22 °C daju mi vjerovati da je put do vrha potpuno otvoren. Plaćam ulaznicu 12 dolara i polako krećem prema mjestu odakle počinje utrka nebu pod oblake. Na visini od 2862 metra dolazim na start utrke Hill Climb i osjećam se posebno dok Chevyjem krećem sa mjesta s kojeg su u povijest odjurili velikani poput Arija Vatanena, Walthera Röhrla, Michelle Mouton i Sebastiena Loeba. Ja, naravno, ne krećem u lov na stotinke, nego mi je cilj znatno skromniji. Prije svega, uopće stići do vrha...

A i to se ubrzo pokazuje kao velik zalogaj. Iako je za utrku 2013. staza asfaltirana do samog vrha, koliko god to bilo daleko od prvotne ideje Spencera Penrosea, uspješnog poduzetnika koji je prije gotovo 100 godina krenuo širiti uski planinski put kako bi gosti njegovog hotela mogli kočijama krenuti prema vrhu Pikes Peaka.

Tih 156 zavoja mitske staze duge 20 km najprije me vode kroz visoke stoljetne borove kakvima Rocky Mountains obiluje. Iz priče znam da me očekuje sve rijeđa vegetacija, a potom i kameniti predio, na kojem se cijele godine zadržava snijeg. No, već kod dijela staze nazvanog Devil’s Playground (Vražje igralište) postaje čupavo. Otkud sad kiša, hoću li uopće stići do vrha, pitam se dok kroz vjetrobransko staklo promatram potop. A već u sljedećem trenutku ne vidim ništa, jer mi se magle stakla. Klima-uređaj sam, naime, po preporuci znalaca isključio zbog sve rijeđeg zraka prema vrhu. No, niti to ne pomaže. Na 4000 metara zrak je već toliko rijedak da moj Chevy s turbom gotovo da više nema daha, kao ni ja, jer sam se uspuhao nakon samo dva izlaska radi fotografiranja.

No, barem više nisam u oblaku, nego mi se ponovno otvora fantastičan panoramski pogled s planine. Ali, ne zadugo, jer na 400 metara prije vrha ulijećem u gadnu tuču koja se pretvara u snijeg. Srećom, poput kiše, a potom i tuče, iz vedra neba se najednom pojavljuju i ralice. Bez njihove pomoći Chevyjeve ljetne gume teško bi se nosile s snijegom na cesti.

Dok čekam pravi trenutak za uspon na sam vrh, udaljen tek stotinjak metara, pokušavam si objasniti kako se moglo dogoditi da se u samo pola sata vožnje prema vrhu izmijene sva četiri godišnja doba. Teško, zaključujem, čak i meni...

Barem goriva, srećom, imam dovoljno. Čuo sam priče da su mnogi ostali bez goriva na pola puta, ne računajući i na tri puta višu potrošnju zbog rijetkog zraka. Nisam si dozvolio tu grešku. Računalo na samom vrhu, pod snažnom tučom, pokazuje samo 3 °C, čak 19 manje nego kad sam započeo avanturu. Svejedno, dok u kratkim hlačama pokušavam po tuči i vjetru snimiti Chevy, sam sam sebi glup. Pa i rendžerima, koji mi naređuju da što prije krenem nazad, na sigurno.

Silazak je, međutim, gori od uspona. Ponovno se ne vidi ni prst pred nosom od magle i čitavog spektra padalina, a moj auto na ljetnim gumama još i proklizava nakon svakog snažnijeg kočenja. Ne pomaže mi niti što pritom razmišljam o upozorenju koje je uprava parka prirode navela u promotivnoj brošuri. Odnosno, o nizu mogućih zdravstvenih nevolja izazvanih dužim boravkom na velikoj nadmorskoj visini, od vrtoglavice, nedostatka kisika, srčanih i dišnih smetnji...

U podnožju me opet dočekuje sasvim druga priča - sunčano i 25 °C. Pikes Peak, još jednom se pokazalo, doista zaslužuje strahopoštovanje, a svakom tko projuri do vrha u lovu na stotinke - kapa do poda! Pritisak u glavi nestaje čim ispijam kavu, uz koju još jednom zbrojam dojmove. No, ne razmišljam samo o Pikes Peaku, već i o tome koliko mi vremena za upravljačem treba da bih stigao na proslavu američkog Dana nezavisnosti 4. srpnja u Manhattan Beach i potom na kasnovečernji let iz Los Angelesa za Europu.

Na koncu, tih 1600 kilometara odlučujem rasporediti na dva dana pa vozim dva puta po 800 km s noćenjem u bezimenoj zabiti Utaha. To se, međutim, ne pokazuje pametnim, jer me u pustinji Nevade dočekuje čak plus 50 °C. Nije dobro. U samo 24 sata promijenio sam dvije vremenske zone, nadmorsku visinu od 4300 metara i doživio čak 47 °C razlike u temperaturi, što se jasno odražava na moje zdravlje - ruke mi se tresu, javlja se vrtoglavica... Proživljavam agoniju, a nije mi bolje niti nakon što se na benzinskoj postaji iza Las Vegasa odmaram 20 minuta. Ili dva sata, ne znam ni sam. No, Dan nezavisnosti ipak provodim s prijateljima u Manhattan Beachu u južnoj Kaliforniji. Uspjeh.

Zvonimir Jurčić

Dan nezavisnosti, ili popularno Četvrti srpnja, najveći je državni praznik u SAD, a njime se obilježava donošenje Deklaracije o neovisnosti 1776., odnosno stjecanje neovisnosti o Velikoj Britaniji. Koliko je taj praznik svima važan, vidi se na svakom koraku. Sve je okićeno američkim zastavicama, od kuća do dječjih kolica, dvorišta, automobila i odjeće u stars & stripes uzorcima. Amerikanci se čitavi dan druže uz roštilje, ide se na piknike, slavi se posvuda. Time završava moja američka pustolovina. Brojne vatromete u čast Četvrtog srpnja u Los Angelesu gledam iz aviona, a pogled je impresivan. Dodatni razlog zadovoljstvu je što sam u džep pospremio još jednu mitsku vozačku cestu, nakon Passo Stelviju, Transfagarasane i Ruoutea 66. Koja će biti peta? Prvo mi na pamet pada cesta smrti Yungas u Boliviji. Živi bili, pa vidjeli!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. listopad 2022 10:35