Prije nego sam krenula planirati putovanje po Južnoj Americi, baš i nisam znala puno o Urugvaju, nisam čak bila ni sigurna mogu li ga odmah pronaći na karti. Znala sam, doduše, na koji dio karte svijeta treba gledati, u kojem smjeru krenuti, ali ne i da je ta zemlja poznata kao “Švicarska Latinske Amerike” i da je prva u mnogočemu...
No, nek baci kamen prvi tko sad u ovom trenu, bez virenje na Wikipediju, zna nešto više o Urugvaju od eventualno toga da je tamo održano prvo Svjetsko nogometno prvenstvo...
Za vrijeme road tripanja po toj latinskoameričkoj Švici zapravo mi je stalno na pamet padala stvar Živog Blata: Nek sam kurva, kurva, kurva, al sam prva, prva, prva. Tako bi o sebi, naime, mogao pjevati mali Urugvaj, po principu: nek sam ja tamo neka mala zemlja koju prosječni Argentinci smatraju samo svojim predgrađem (i imaju fore i viceve slične onima koje Hrvati pričaju o Slovencima). ali sam prva, prva, prva u puno čemu, u svom dijelu svijeta i u zarađivanju para, naročito u usporedbi s velikom Argentinom, od koje sam ekonomski toliko prva da ne mogu biti prvija.
Foto: Riana Petanjek
No, meni se u svemu tome kao gostu turistu baš i nije skroz svidjelo to što je Urugvaj kurva/prva i po pitanju cijena, posebno kad ih usporedite s onima u Buenos Airesu, iz kojeg sam stigla brzim trajektom. Te su mi se cijene učinile onako baš nekako švicarske ili u najmanju ruku dubrovačke.
Kad sam se blago potužila, odnosno izrazila čuđenje spram skupoće lokalci su mi brzo pojasnili da nisam posve u pravu, odnosno da mi se cijene čine visoke samo zato što sam bila samo u turističkim mjestima, u kojima je sve skuplje no inače.
Jest da je i to neko objašnjenje, ali kud da idu turisti nego na turistička mjesta.. No, tu se srećom ipak javlja još jedan kurva/prva fenomen u kojem se baš zbog poticanja turizma svim turistima na te turističke cijene daju popust na plaćanje karticama. I to baš svim karticama, tako da zaboravite mijenjanje love u njihove pesose, samo peglajte kartice i proći ćete od 22 do 25 posto jeftinije.
Odmah po dolasku u Urugvaj, odnosno u grad Colonia del Sacramento, počastila sam se i iznajmljivanjem auta, a već su me u rent-a-caru upozorili da jako pazim na kazne, jer su one tamo jako visoke, a, kažu, ograničenja brzine jako niska. U što sam se brzo uvjerila vozeći sporo prema Montevideu, jer je na brzim cestama limit postavljen na 60 km/h, dok je na većini autocesta dozvoljeno voziti 90, tek tu i tamo 110, ali to je bilo toliko rijetko da sam čitajući znakove već pomislila da možda koriste milje, a ne kilometre. No, ne koriste.
A na kaznu nisam dugo čekala, premda ju nisam zaradila jurnjavom nego nepropisnim parkiranjem. Jer mi je pauk digao auto ispred zgrade u kojoj sam iznajmila sobu. I to u roku od deset minuta. No, u svoju obranu ipak mogu reći da Urugvajci drugačije obilježavaju zabranjena mjesta od nas, ali i da mi je vlasnik zgrade rekao da tu parkiram, Zapravo ni njemu samom nije bilo jasno zašto je to bilo krivo mjesto, pa kako bi onda ja to znala...
To je na koncu porodilo i zanimljivim bonusom, jer se čovjek nije pravio lud već je, dapače, otišao sa mnom po auto i sam platio kaznu. Vjerojatno oko 1500 kuna, ali s obzirom na to da nije htio da saznam koliko je točno platio, možda je bilo i više, jer je stalno odbijao da mu dam bar dio love pošto sam parkirala po njegovim uputama.
Inače, parkiranje se i na pravim parkirnim mjestima plaća drugačije no kod nas, tamo morate otići do neke male trgovine gdje prodavaču izrecitirate broj registracije i date novac, a on to nekako i nekome uplati. No, osim legalnog troška parkiranja dobro je pri tom u matematiku uvrstiti i takozvanu “parking mafiju”. Naime, u gotovo u svakoj ulica ili parkingu kojim cirkulira više ljudi, naletjet ćete na neku osobu, mušku ili žensku, koja najčešće izgleda tako da niste sigurni je li beskućnik ili nije, i tobože vam pomaže da se parkirate.
Naravno da i sami vidite ima li slobodnih mjesta ili ne, da se znate i bez njih parkirati, ali oni ipak očekuju da im date napojnicu čim izađete iz auta. Lokalci su mi, doduše, rekli i sljedeće: ti im ne moraš ništa davati, jer se ne vraćaš svaki dan na to mjesto, no mi koji se tu stalno parkiramo ako im ništa ne damo možemo očekivati ogreban auto ili nešto slično, Jer baš kao i kraljice noći, svi ti sitni parking krimos imaju svoje ulice na kojima stalno ordiniraju...
A unatoč njima i niskim ograničenjima brzine, vožnja po Urugvaju je pravi gušt, priroda od Colonije do Montevidea je nevjerojatna, a već na izlazu iz grada je kilometrima duga staza palmi koja mi je odmah dala do znanja da je Urugvaj jedna od zemlji gdje ćete vidjeti najveći broj palmi ikad. Colonia je ujedno i najljepši grad, vrijedan posebne preporuke za posjet.
To je jedan od tamošnjih najstarijih gradova, sa starom gradskom jezgrom koja je pod zaštitom UNESCO-a, u kojoj imate osjećaj da ste se vratili u kolonijalno doba. Štih prošlih vremena lokalci često pokušavaju dočarati i oldtimerima, pa je taj grad pravi zgoditak za ljubitelje starih automobila.
Uz to, većina oldtimera koji preko dana stoje parkirani ispred restorana kako bi privukli turiste, u sjajnom su, voznom stanju, pa vlasnici često hladno nestanu s njima čak i prije no što se u restoranu ugase svjetla. Nevjerojatan je i broj Buba u voznom i genijalnom stanju. Nigdje drugdje, čini mi se, nema ih toliko puno, posebno u odnosu na broj ljudi u državi, ali i ostalih auta. Bez teksta ostavlja i brojnost drveće kojih je uistinu toliko puna da gotovo svaku ulicu pretvaraju u park.
A što još čini Urugvaj posebnim mjestom koje bi ga netko jako poželio posjetiti? Možda i to što je Urugvaj prva zemlja u svijetu koja je legalizirala marihuanu, pa tako tamo možete vesele biljčice i doma saditi, a sjeme i sve ostalo što vam treba kupiti legalno u shopovima, kojih ima doslovno na svakom uglu. Odnosno možete to sve raditi ako ste lokalci. Turisti, odnosno svi stranci, mogu tamo također kupiti svašta, poput svega što treba za sadnju i uzgoj, ali ne i cvijet za pušenje. Zapravo, turisti cvijet smiju pušiti, ali im ga prodavači ne smiju prodati. No, smiju ga turistu - pokloniti.
Što rađa sivom zonom u kojoj po shemi kurva/prva vi jednostavno kupite rizle za 500 puta više para no što bi ih inače potrošili, a prodavač vam tad iz čista mira ljubazno pokloni i nešto za u rizlu staviti. I evo ti Montevideo Bog te video! Naravno, to je jedino što se u Urugvaju ne može platiti karticom, pa tako ta konzumacija prolazi bez slavnog turističkog popusta....
Urugvajci, dakle, na svemu znaju lijepo zaraditi. Po shemi kurva/prva oni su i prvi dobro iskoristili nestabilnost argentinskog pesosa, pa sad za mnoge Argentince urugvajske banke stvarno funkcioniraju kao švicarske banke za Europljane. Za razliku od Hrvatske Urugvajci iznimno dobro koriste i činjenicu da ih je, poput nas, manje od 4 milijuna u cijeloj zemlji. Pa tamo na svaku osobu dolazi nekoliko desetaka krava i gotovo isto toliko ovaca, od čega većinu izvoze, pa im je ekonomsko stanje sve bolje i sve stabilnije.
To se najbolje vidi u gradu Punta del Este, najpopularnijem mjesto na obali, u koje na odmor dolazi puno bogatih i poznatih Argentinaca, u kojem ćete pomisliti da ste došli u neki napumpani Miami, a ne u tamo neku maljušnu i malo poznatu južnoameričku zemlju. A kao još jedan dokaz o uspješnosti tamošnje ekonomije, svaka druga osoba s kojom sam pričala rekla mi je da je bila u Europi i Hrvatskoj, uključujući i konobarice, a i oni koji nisu bili u Hrvatskoj čuli su za nju i voljeli bi ju posjetiti.
Sve moje ostale doživljaje iz sad mi puno poznatijeg Urugvaja, nažalost, ne stignem ovdje ugurati, pa će oni ipak morati pričekati tiskano izdanje Auto kluba, a vizualni doživljaj zemlje i vožnje po njoj još ćete bolje doživjeti klikom na video ispod ovog teksta...