Antifriz je jedna od onih tekućina o kojoj većina vozača razmišlja tek kad je prekasno, kad se motor počne pregrijavati ili kad mehaničar napomene da je rashladna tekućina izgubila svojstva. Ipak, izbor pogrešnog antifriza može imati ozbiljne posljedice: od začepljenih kanala do korozije hladnjaka i uništenih brtvi.
Motor se nekoć hladio običnom vodom, no vrlo brzo postalo je jasno da je to loše rješenje. Voda se smrzava, širi i izaziva pucanje metala, a u toplim uvjetima stvara koroziju. Prvi pokušaji rješavanja problema uključivali su dodavanje alkohola, no metanol i etanol bili su hlapljivi i zapaljivi. Prava revolucija dogodila se 1926. godine s uvođenjem etilen glikola, spoja koji ne isparava, odlično podnosi visoke temperature i ima dugotrajan učinak hlađenja.
Kasnije su antifrizi dobili dodatke protiv korozije, poznate kao inhibitore. Tijekom 1970-ih koristili su se nitriti, amini i fosfati, no zbog utjecaja na okoliš industrija se okrenula organskim spojevima i novim, hibridnim tehnologijama. Danas su u prometu tri glavne skupine rashladnih tekućina: IAT, OAT i HOAT.
Antifriz s anorganskim aditivima (IAT) bio je standard desetljećima i još se uvijek koristi u starijim automobilima. Stvara zaštitni film, ali s vremenom gubi sposobnost odvođenja topline. HOAT, hibridna verzija, kombinira silikate i organske kiseline. Najnapredniji tip je OAT, koji se oslanja prvenstveno na organske kiseline. One ne stvaraju film, nego ciljano djeluju na mjesta gdje započinje korozija, čime se produljuje vijek trajanja sustava hlađenja.
Korištenje neprikladnog antifriza, međutim, može biti kobno. Primjerice, OAT nije kompatibilan sa silikonskim crijevima i određenim varovima, dok anorganske tekućine (IAT) slabo odvode toplinu u modernim aluminijskim motorima. Rezultat mogu biti mikropukotine, curenje rashladne tekućine i kvar pumpe za vodu.
Još je opasnije miješanje dviju nekompatibilnih vrsta. U dodiru mogu stvoriti gusti talog koji začepljuje kanale u motoru i hladnjaku, uzrokujući lokalno pregrijavanje. Posljedice su poznate svakom mehaničaru, iskrivljena glava motora, oštećene brtve i troškovi koji lako premaše vrijednost samog vozila.
Mnogi vozači pri odabiru antifriza vode se bojom, no to je zapravo jedna od najviše zavaravajućih karakteristika rashladnih tekućina. Boja antifriza nije standardizirana i služi uglavnom kao vizualna oznaka proizvođača, a ne kao jamstvo kemijskog sastava. Ipak, određene nijanse mogu poslužiti kao orijentir.
Zeleni i plavi antifrizi obično su klasični IAT tip, namijenjeni starijim motorima s bakrenim i željeznim komponentama. Crveni i ružičasti uglavnom označavaju OAT tehnologiju, koja se koristi u novijim vozilima i nudi dulju zaštitu. Narančasti, žuti i ljubičasti tonovi često ukazuju na hibridne smjese, koje kombiniraju organske i anorganske inhibitore korozije i mogu trajati do pet godina ili 250.000 kilometara.
Ipak, dvije tekućine iste boje ne moraju biti međusobno kompatibilne, čak ni ako dolaze od istog proizvođača. Miješanje različitih tipova može uzrokovati taloženje, gubitak zaštitnih svojstava i začepljenje rashladnih kanala. Zato je najvažnije pratiti specifikaciju koju preporučuje proizvođač vozila (npr. VW G13, Mercedes Benz 325.6, Ford WSS-M97B44-D). U slučaju sumnje, sigurniji je izbor hibridni Si-OAT antifriz koji se može koristiti u širokom rasponu motora i sustava, bez rizika od kemijske reakcije.
Drugim riječima, boja može pomoći, ali nikad ne smije biti presudna. Kod antifriza vrijedi jednostavno pravilo, uvijek je bolje provjeriti oznaku i sve dobro proučiti, nego popravljati motor.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....