Pogon na sve kotače nekoć je bio rezerviran isključivo za radna i terenska vozila, no danas je pronašao svoje mjesto u gotovo svim automobilskim klasama. Pojedini proizvođači, poput Subarua ili Audija, upravo su na 4x4 pogonu izgradili ugled i prepoznatljivost marke. Inženjeri su vrlo rano shvatili da za sigurno kretanje izvan uređenih prometnica jedna pogonska osovina često nije dovoljna, ali je zbog složenosti i visokih troškova trebalo proći dosta vremena prije nego što je takav pogon postao dostupan širem krugu kupaca. Osim boljih terenskih sposobnosti, pogon na sva četiri kotača donosi i povećanu sigurnost na asfaltu, ponajprije zahvaljujući boljoj stabilnosti u zahtjevnim uvjetima vožnje.
Quattro, 4Matic, xDrive, 4Motion, Integrale, AWD, 4WD ili jednostavno 4x4 – bez obzira na naziv, uvijek je riječ o istoj osnovnoj ideji: prijenosu snage motora na sve kotače. Danas, u vrijeme snažnog rasta SUV i crossover segmenata, gotovo svaki povišeni model može se naručiti s pogonom na sva četiri kotača, čime od vozila koje je sposobno tek za svladavanje visokih rubnjaka postaje znatno svestraniji i uporabljiviji automobil. Ipak, među različitim sustavima postoje velike razlike u konstrukciji, mogućnostima i namjeni, zbog čega ih nije moguće sve svrstati u istu kategoriju.
Kod suvremenih SUV-ova više i premium klase stalni pogon na sve kotače često dolazi serijski. Iako su takvi automobili sposobni i izvan asfalta, većina ih rijetko napušta cestu, pa 4x4 u praksi najčešće služi za siguran prijenos velike snage, nerijetko veće od 400 KS, u svim uvjetima vožnje. Upravo zato važno je znati o kojoj je vrsti pogona riječ, jer se pogon na sva četiri kotača načelno može podijeliti u četiri osnovne kategorije, od kojih svaka ima svoje prednosti i nedostatke.
Stalni pogon na sva četiri kotača mnogi smatraju jedinim “pravim” 4x4 rješenjem. Snaga se iz mjenjača preko središnjeg diferencijala neprekidno raspodjeljuje između prednje i stražnje osovine, najčešće u omjeru 50:50, iako on može varirati ovisno o rasporedu mase i konstrukciji vozila. Takav sustav pomiče granicu proklizavanja i gubitka stabilnosti znatno naviše, no dolazi uz cijenu veće mase, složenije mehanike i povećane potrošnje goriva. Bez blokade središnjeg, a često i stražnjeg diferencijala, učinkovitost može biti ograničena, dok su samoblokirajući diferencijali poput Torsena tehnički najbolje, ali i najskuplje rješenje.
Kompromis između sposobnosti, mase i cijene predstavlja uključivi pogon na sva četiri kotača. On može biti ručno uključiv, što je rješenje karakteristično za klasične terence i pick-upove, gdje vozač po potrebi uključuje pogon na obje osovine, ali takav sustav zbog krute veze nije pogodan za vožnju po asfaltu. Druga i danas daleko raširenija varijanta je automatski uključivi 4x4, koji u normalnim uvjetima pokreće samo jednu osovinu, najčešće prednju, a tek pri gubitku prianjanja pomoću spojke uključuje i drugu. Ovisno o konstrukciji, takvi sustavi mogu vrlo brzo i učinkovito prenijeti velik dio okretnog momenta na osovinu s boljim prianjanjem, bez negativnih posljedica za svakodnevnu vožnju.
Posebno zanimljivo rješenje predstavlja hibridni pogon na sva četiri kotača, kod kojeg prednju osovinu pokreće motor s unutarnjim izgaranjem, a stražnju elektromotor. Sustav može raditi na jedan ili oba izvora pogona, ovisno o potrebama, dok elektromotor pri usporavanju ili kočenju regenerira energiju i pohranjuje je u baterije. Prednost takvog koncepta je izostanak mehaničke veze između osovina, što pojednostavljuje konstrukciju i smanjuje gubitke.
Najdalje u razvoju ide električni pogon na sva četiri kotača, koji ujedno predstavlja i vrlo izglednu budućnost automobilske industrije. U idealnom slučaju svaki kotač ima vlastiti elektromotor, čime nestaje potreba za klasičnim diferencijalima i prijenosnicima. Elektromotori omogućuju izuzetno preciznu i trenutačnu kontrolu okretnog momenta, pa se snaga može raspodijeliti točno prema potrebama svakog kotača, što rezultira iznimnom stabilnošću i trakcijom u svim uvjetima.
Na kraju, isplativost pogona na sva četiri kotača uvelike ovisi o stvarnim potrebama vozača. Za svakodnevnu vožnju asfaltom i velike kilometraže on nije nužan, ali može poslužiti kao dodatni sigurnosni “osigurač”. Ako se automobil često koristi izvan ceste ili u teškim uvjetima, stalni 4x4 nema pravu alternativu. U slučaju pretežno gradske vožnje uz povremene izlete, zimska putovanja ili odlazak do udaljene plaže makadamskim putem, pogon na sva četiri kotača predstavlja ugodnu prednost, ali ne i presudan faktor pri odabiru vozila.
Kratka povijest 4x4
Povijest pogona na sve kotače samo je sedam godina mlađa od automobila samog. Prvo vozilo s pogonom na sva četiri kotača bio je, naime, traktor na parni pogon engleskog inženjera Bramaha Josepha Diplocka iz daleke 1893. Sljedeći pokušaj ostvario je Ferdinand Porsche s elektromotorom u svakoj glavčini kotača Lohner-Porschea predstavljenog 1900. na Svjetskoj izložbi u Parizu, a prvi automobil s motorom s unutarnjim izgaranjem i pogonom na sva četiri kotača bio je trkaći dvosjed Spyker 60 H.P. iz 1903. nizozemskih braće Jacobusa i Hendrik-Jana Spijkera iz Amsterdama.
Dva su detalja bila presudna za popularizaciju 4x4. Prvi je pojava terenaca koji su trebali biti podjednako sposobni na cesti i izvan nje (Range Rover, Jeep Cherokee...), a drugi neprestana utrka za što snažnijim motorima. Čitavo desetljeće prije pojave Audijevog legendarnog Quattra postojao je danas mnogima nepoznati Jensen FF, koji je 325 KS iz golemog 6,3-litrenog V8 na cestu lako i pouzdano prenosio upravo zahvaljujući serijskom pogonu 4x4. Tako i danas superautomobili kao što su Bugatti Veyron ili Lamborghini Aventador brutalnu snagu na cestu prenose putem sva četiri kotača, a i Porsche 911 Turbo već desetljećima serijski dolazi isključivo kao 4x4.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....