Clärenore Stinnes – ili, ako baš hoćete, Clara Eleonore “Clärenore” Stinnes-Söderstrom – trebala bi biti poznata svim ljubiteljima povijesti automobila, no to nije slučaj, zbog kombinacije političkih i rodnih razloga. Najstarija kći, a treće od sedmero djece jednog od najbogatijih Nijemaca, industrijalca Huga Stinnesa, koji je na vrhuncu moći posjedovao oko 4500 tvrtki i 3000 tvornica, rođena je 1901. godine.
Odmalena je pokazivala snažnu volju i interese koji su se smatrali neprikladnima za dobro odgojenu djevojku. Naučila je voziti kada je imala 15, a službeno je položila vozački ispit s 18 godina. Čim je završila školovanje, počela je pomagati ocu u poslu, a on je u njoj prepoznao ambicije i sposobnosti kojima se i sam popeo na vrh, pa ju je rado podučavao kako da, kao žena, uspije u poslovnom svijetu. Čak joj je, u ranim dvadesetima, povjerio i vođenje poslova obiteljske korporacije u dalekoj Južnoj Americi.
Otac je iznenada preminuo 1924., tijekom rutinske operacije žučnog mjehura. Udovica Cläre promptno je pozvala najstariju kćer i priopćila joj da će sinovi preuzeti vođenje poslova korporacije (većinu će poslova uspjeti upropastiti unutar godinu dana od očeve smrti), a da si ona ima pronaći muža, udati se i zaboraviti na sve damama neprilične budalaštine.
Clärenore se, dakako, odmah odselila i odlučila pronaći neku aktivnost koju bi joj majka mogla još ekstremnije zamjeriti. Pronašla ju je u automobilskim utrkama. Otac je svojim novcem osigurao dovršetak izgradnje slavne trkaće staze AVUS u Berlinu (doduše, bio je i prvi financijer mladog političara u usponu Adolfa Hitlera, te je njegovim novcem financiran pivnički puč, prvi Hitlerov pokušaj dolaska na vlast), te je u sklopu korporacije imao i neke tvornice automobila: Dinos, AGA i Rabag.
Prvospomenuta će bankrotirati već 1924., no u borbi za opstanak odlučili su pokušati dobiti reklamu angažiranjem trkaće vozačice. To je bilo još vrlo neuobičajeno u konzervativnom njemačkom okruženju.
U prvom je nastupu završila treća u klasi, a tijekom sljedeće dvije godine na raznim je nastupima ostvarila čak 17 pobjeda. Kako su sve nekad obiteljske tvrtke u međuvremenu propale, povezala se s mnogo uglednijim i većim proizvođačem, markom Adler. S njima je ušla u pothvat kojim će se upisati u povijest: put oko svijeta automobilom.
Zanimljivo, premda smo mnogo ranije imali velike transkontinentalne utrke, od Pekinga do Pariza 1907. i od New Yorka do Pariza 1908., dotad nitko nije zatvorio krug i obišao svijet. Adler, Bosch i Aral financirali su pothvat, na koji je krenula modelom Standard 6 od 50 KS, a s njom su bili pas Lord i švedski filmaš Carl-Axel Söderström, koga je upoznala samo dva dana prije polaska! Pratila su ih dvojica mehaničara u Adlerovom kamionu, a značajnu pomoć dobila je od njemačke vlade, koja joj je izdala diplomatsku putovnicu, što je značajno olakšalo prelaske granica.
Krenuli su iz Berlina 25. svibnja 1927. Prošli su kroz naše krajeve, pa kroz Tursku i Iran, zavrnuli na sjever do Moskve i, kao jedni od rijetkih Zapadnjaka kojima je u to vrijeme bilo dopušteno tumarati SSSR-om, prema Sibiru. Ondje su prvo jedan, a potom i drugi mehaničar, kojima su dodijali jednolična prehrana, bazirana na kuhanim jajima i suhom kruhu, ali i čelična volja voditeljice ekspedicije, koja ih nije prestajala tjerati na nove napore, napustili Stinnes.
Uz nju je ostao samo Söderström, mada je i on u dnevniku ostavio podosta negativnih zabilješki o njenom autoritativnom vođenju ekspedicije i potpunoj fokusiranosti na ostvarenje cilja. Usto, nije mu se sviđalo što je više vremena provodio gurajući Adler nego snimajući, što mu je trebao biti glavni zadatak.
Zanimljivo, Clärenore ga je inicijalno odabrala za suputnika zato što je bio relativno nedavno oženjen i računala je da se neće zaljubiti jedno u drugo. Proveli su deset tjedana čekajući da se Bajkalsko jezero zaledi, kako bi mogli prijeći preko njega do Mongolije i Kine.
Smatra se da su prvi uopće koji su prešli autom preko Bajkala, ne smanjujući brzinu zbog straha da će led popustiti, a oni propasti. Ukrcali su se u brod preko Pacifika te, uz zastajanja u Japanu i na Havajima, naposljetku stigli do Lime, odakle su se popeli sve do jezera Titicaca. Ondje su opet imali dulji zastoj, što zbog Söderströmove bolesti, što zbog trotjednog čekanja da im stigne novi mjenjač iz Njemačke. Kasnije su se šalili da, osim motora koji je radio besprijekorno, nije bilo dijela koji nisu morali promijeniti.
Nakon vrludanja po Južnoj Americi, odlučili su još jednom prijeći preko Anda, iz Argentine u Čile, što se pokazalo najzahtjevnijom dionicom čitavog puta. Na nekim ih je dijelovima i po pedesetak ljudi vuklo kroz pijesak, negdje su nosili automobil…
Većim dijelom obilaska svijeta vozili su kroz predjele gdje nije bilo puteva ni automobila, no to nigdje nije bilo toliko ekstremno. Nakon što su to savladali, ostatak je puta bio relativno lagan. U sjevernoj Americi primio ih je predsjednik Herbert Hoover, ali i Henry Ford. U Europi su im nakon oko 47.000 prijeđenih kilometara organizirani veliki dočeci u Berlinu i Stockholmu. Vratili su se u lipnju 1929., nakon 25 mjeseci putovanja.
Mada je u ono vrijeme bio medijski jako popraćen, pothvat gospođice Stinnes brzo je pao u relativni zaborav. Po povratku s puta Söderström se razveo od dotadašnje supruge i oženio s Clärenore. Povukli su se u miran život na poljoprivrednom imanju u južnoj Švedskoj. Nikada više nije nastupala na utrkama.
Nakon što je sve napravila po svome, uistinu je ispunila majčinu želju i postala domaćica – ali pod vlastitim uvjetima i svojom voljom. Umrla je 1990., četrnaest godina nakon muža. Do kraja je bila uvjerena da bi njen podvig bio mnogo razglašeniji da ga je napravio neki muškarac.
Ukratko
U srpnju 1928. u Peruu su ostali bez vode, koju su pili iz hladnjaka Adlera! Četiri dana pješke su lutali Andama dok nisu naišli na prvo selo, čiji su im žitelji pomogli da nastave avanturu
Putovanje nije uključivalo Afriku i Australiju, no prevaljeni su kilometri zbog cik-cak rute bili veći od opsega Ekvatora, u vremenu kada su za aute prikladne ceste bile rijetkost
Söderström ju je nazvao “general”, novinari odlučnost pogleda nazivali njenim oružjem, a slavni redatelj Murnau usporedio s Ivanom Orleanskom
Upoznavanje različitih kultura bilo je jedan od pokretača putovanja, uz želju da pokaže kako je žena sposobna napraviti podvig, kakav niti jedan muškarac još nije
Nemoguće je ne zamijetiti kako na slikama s obitelji i poznanicima Clärenore nikada nema onoliko sretan izraz lica kao na onima s puta oko svijeta
I proizvođač guma Continental bio je među sponzorima putovanja, tijekom kojeg su mnogi lokalci u zabačenim krajevima prvi puta vidjeli automobil
Stinnes je još 1925. sudjelovala na zahtjevnom reliju kroz Rusiju, koji joj je dao ideju za put oko svijeta. Ipak, nije očekivala da će biti toliko zahtjevan
Gotovo su sve najdojmljivije i najčešće u medijima publicirane slike ove iznimne ekspedicije snimljene u Južnoj Americi, na dionici koja se pomalo neočekivano pokazala uvjerljivo najtežim dijelom puta
Pobjednička poza: Clärenore na posve natovarenom pratećem Adlerovom kamionu sa zalihama, koji je većim dijelom puta vozio uz njih
