Kada nas napadnu ogromne vrućine kao što u Hrvatsku dolaze idućih dana, stariji vozači se nerado prisjete ne tako davnih vremena kada gotovo ni jedan auto na cesti nije imao klima uređaj, a mlađima je pak uopće teško zamisliti da je vožnja bez klime i rashlađene vožnje na +35 u hladu uopće moguća.
Klima uređaj u automobilu postao je danas gotovo neizostavan dio osnovne opreme, ali nije oduvijek bilo tako. Put do današnje sveprisutnosti bio je dug, tehnički zahtjevan i,isprva, rezerviran samo za privilegiranu manjinu.
Prvi automobili, nisu imali nikakvu zaštitu od vremenskih uvjeta, a kamoli sustav za rashlađivanje.
Tek u 1920-ima su neki luksuzniji automobili počeli koristiti jednostavne sustave koji su koristili isparavanje vode za snižavanje temperature zraka u kabini.
Ovi uređaji nisu bili pretjerano učinkoviti, jer se u u principu radilo o ventilatorima koji su raspršivali vodenu paru.
Prvi pravi iskorak dogodio se više od pola stoljeća nakon prvog automobila, 1939. godine, kada je američki proizvođač Packard ponudio prvi tvornički ugrađeni klima-uređaj u automobilu.
Tehnički gledano, bio je to sustav koji se mogao smatrati prvim ozbiljnim prethodnikom današnjih rješenja: koristio je kompresor, kondenzator i rashladni plin za hlađenje zraka. No sustav je imao mnogo nedostataka. Nije bilo mogućnosti regulacije temperature, isključivanje je bilo moguće samo fizičkim uklanjanjem remena s kompresora, a cijena je bila astronomska: čak 274 dolara, što je tada bio iznos za koji se U SAD-u mogao dobiti čitav automobil. Ipak, Packard je ostao zabilježen kao pionir.
Pravi procvat auto-klima uređaja počinje tek nakon Drugog svjetskog rata. S porastom životnog standarda i sve većim brojem automobila u SAD-u, raste i potreba za udobnošću. Cadillac, Chrysler i Buick u 1950-ima počinju nuditi naprednije sustave s kontrolama unutar kabine. Chryslerov sustav “Airtemp” iz 1953. mogao je rashladiti kabinu za svega dvije minute, i to bez propuha, što su tada reklamirali kao revoluciju.
Tijekom 1960-ih klima-uređaji postaju sve kompaktniji, pouzdaniji i, najvažnije - jeftiniji. No čak i u 1970-ima i 1980-ima klimauređaj u automobilu bio je apsolutno luksuzni dodatak, osobito u Europi. Njemački proizvođači poput Mercedes-Benza i BMW-a nudili su klimu kao opciju u većini modela, ali često uz visoku doplatu. U to vrijeme klima-uređaj je bio simbol prestiža, a ne nužnost. Cijena klima-uređaja tada je često iznosila i do desetak posto vrijednosti automobila. Primjerice, u kasnim 1980-ima klima u Golfu II koštala je oko 2000 njemačkih maraka nadoplate, što je bila gotovo petina osnovne cijene vozila.
U 1990-ima na scenu stupaju novi izazovi - ekologija i regulacije. Do tada su klima-uređaji koristili rashladni plin R-12, poznat i kao freon, koji je dokazano oštećivao ozonski omotač. Od sredine devedesetih taj se plin postupno zamjenjuje s ekološki prihvatljivijim alternativama. u isto vrijeme uvode se sustavi automatske kontrole klime, višezonsko podešavanje, senzori za vlagu i vanjsku temperaturu. Danas klima više nije samo funkcionalan uređaj, ona postaje dio digitalne mreže automobila.
Danas gotovo svaki novi automobil, uključujući i najosnovnije i najjeftinije gradske modele, dolazi s barem ručnom klimom kao standardom. Automatska klima s dvije ili više zona također se sve češće nalazi već u kompaktnom segmentu. Cijene su pritom drastično pale. Sustav koji je nekoć stajao tisuće maraka i eura, danas ulazi u serijsku opremu automobila vrijednih manje od 20.000 eura.
Zanimljivosti i kurioziteti
-Prvi automobili s klimom nisu imali ventilacijske otvore. Zrak se ispuštao iz stražnjeg dijela vozila
-U nekim državama, poput Japana, klima-uređaj se "još do nedavno" smatrao nepotrebnim luksuzom.
-U SAD-u je 1969. gotovo 54 posto automobila imalo klimu, dok je u Europi taj broj bio ispod 10 posto.
-Neki proizvođači poput Saab-a eksperimentirali su s klima-sustavima koji su koristili i sunčevu energiju, no bez šireg komercijalnog uspjeha.
Komentari
0