Tijekom Drugog svjetskog rata, padobranci i zračno-desantne jedinice počele su igrati odlučujuću ulogu, međutim, potreba za prijevozom vozila postala je problem. Tražila su se rješenja kako bi se olakšao prijenos trupa i materijala, a britansko Ministarstvo zrakoplovstva pronašlo ga je u "Rotabuggyju", džipu koji je mogao letjeti 241 km/h.
Kako bi to postiglo, britansko Ministarstvo zrakoplovstva angažiralo je usluge inženjera Raoula Hafnera kako bi razvio jednosjed koji usporava pad zahvaljujući zračnim strujama. Na temelju uspjeha ovog izuma, 1943. započeo je rad na stvaranju Rotabuggyja, "zračnog džipa".
Kako bi postigao svoj cilj, Hafner je bio inspiriran žiroplanom koji je stvorio španjolski inženjer Juan de la Cierva. Temeljio se na svestranom Jeep Willys Trucku 4×4, koji je već pokazao svoje vrline u vojskama savezničke strane. Vrata od laganog akrilnog materijala postavljena su s obje strane pilotsko/vozačevog mjesta.
Zapravo, Rotabuggy je bio obojen u kamuflaži s kokardama Kraljevskog ratnog zrakoplovstva i nosio je "P" po kojem su se razlikovali prototipi britanskog ratnog zrakoplovstva. Džip je ukupno težio 1411 kilograma. Dizajn Raoula Hafnera predviđao je maksimalnu brzinu od 241 km/h i minimalnu brzinu polijetanja i slijetanja od 58 km/h.
Jeep Rotabuggy trebao je biti odvučen zrakoplovom do cilja. Kad je stigao, ovaj se leteći automobil morao lagano spuštati dok nije stigao do tla. Ipak, mogao je izdržati teško slijetanje: među testovima kojima je bio podvrgnut bio je pad s visine od 2,35 metara, pri čemu nije pretrpio nikakvu štetu.