Nitko nikada nije stvorio nešto slično, ali proći će još 30 godina prije nego što tehnologija postane šire prihvaćena. Do kasnih 1960-ih i tijekom 1970-ih bila su "mainstream", a različite tvrtke kao što su Lotus, Ferrari, Triumph i Porsche prihvatile su dizajn. Izdvojili smo automobile s "pop-up-evima" koji su se posebno istaknuli.
Alpine A610 (1991.)
Alpine je započela kao neovisni proizvođač automobila koji je koristio Renaultovu opremu; do vremena kada je stigao A610 već je dugo bio dio Renaultovog carstva. Sa svojim 3,0-litrenim V6 turbo motorom postavljenim straga, A610 je bio brz i izgledao je izvrsno, ali nije imao kvalitetu izrade da bi se mogao suprotstaviti Porscheu, koji je bio njegov najsmrtonosniji rival.
Honda NSX (1990.)
Honda NSX bila je ništa manje nego prekretnica u evoluciji superautomobila. Također je otvorio novu eru pouzdanosti, upotrebljivosti i agilnosti, potonje zahvaljujući pionirskoj upotrebi aluminijske konstrukcije. U početku ga je pokretao 3,0-litreni V6 postavljen u sredini, a kasnije će doći 3,2-litrena jedinica zajedno s automatskim mjenjačem, targa gornjom opcijom – i fiksnim prednjim svjetlima umjesto ovdje prikazanih "pop-up" svjetla.
Mazda MX-5 (1989.)
Nadahnut originalnim Lotus Elanom, MX-5 i dalje je snažan nakon gotovo 30 godina, sada bez iskačućih prednjih svjetala, naravno. Kada je stigao 1989. godine, MX-5 je bio pristupačan sportski automobil koji je bio fantastičan za vožnju, izgledao je briljantno i bio je krajnje pouzdan.
BMW Serija 8 (1989.)
Luksuzni i skupi grand tourer pokretan V8 ili V12 motorima, E31 Serije 8 postaje vrlo kolekcionarski. Brza, profinjena i luksuzna, Serija 8 bila je tek drugi proizvodni automobil iz BMW-a koji je imao prednja svjetla koja se otvaraju; prvi je bio M1 ograničene proizvodnje. Iako je proizvodnja trajala od 1990. do 1999., prodano je nešto više od 30.000 primjeraka.
Toyota MR2 (1984.)
Dobili smo dvije generacije MR2 sa skrivenim prednjim svjetlima prije nego što se pojavila treća generacija sa "pop-upevima". Toyota je napravila veliku stvar zbog činjenice da je MR2 imao motor u sredini - bio je to prvi serijski automobil koji je došao iz Japana s takvom konfiguracijom. Kasnije smo dobili Hondu NSX.
Pontiac Fiero (1983.)
Došavši neposredno prije Toyote MR2, Fiero je trebao popuniti istu prazninu na tržištu. Dizajniran kao cjenovno pristupačan sportski automobil s dva sjedala, Fiero je bio prvi serijski automobil sa središnje postavljenim motorom koji je došao iz SAD-a. Unatoč reputaciji niske pouzdanosti, slabih performansi i osrednjih sigurnosnih akreditacija, više od 370.000 Fiera proizvedeno je u pet godina.
Honda Prelude (1983.)
Postojalo je pet generacija Preludea, ali samo dvije od njih su bile opremljene prednjim svjetlima na podizanje. Nakon konzervativno dizajnirane prve generacije, druga kopija je dobila preklopna svjetla za mnogo elegantniji izgled – ali kao i kod većine automobila ovdje, kada su bila u upotrebi, svjetla su uništila aerodinamiku.
Toyota Supra (1981.)
Prvo prodavana kao Celica Supra, prva generacija Toyote Supra imala je konvencionalna prednja svjetla. Ali potpuno novi drugi pogled na formulu bio je puno uzbudljiviji za gledanje kao i za vožnju. S rednim "šestakom" od 2,0 ili 2,8 litara, Supra je dolazila s peterostupanjskim ručnim ili četverostupanjskim automatskim mjenjačem, a potonji je opovrgavao činjenicu da je ovo više grand tourer nego sportski automobil.
Mazda RX-7 (1978.)
Da Mazda nije ugradila skočna prednja svjetla na svoje tri generacije RX-7, bila bi to jedna od najvećih izgubljenih prilika svih vremena. To je zato što je rotacijski motor ugrađen u RX-7 bio mnogo kompaktniji od uobičajenih klipnih motora koji su ugrađeni u sve druge ovdje prikazane automobile. Između 1978. i 1985, proizvedeno je više od 470.000 RX-7 Mk1, no malo ih je preživjelo zbog krhkih motora i karoserije.
Porsche 928 (1977.)
Bio je (Europski) automobil godine 1978. i trebao je zamijeniti 911, ali 928 nije uspio u svojoj misiji unatoč svom tehničkom čarobnjaštvu. Prednji V8 spojen je s mjenjačem-diferencijalom radi boljeg pakiranja i raspodjele težine. Karoserija je bila pocinčana, a plastični odbojnici u boji karoserije bili su u istoj ravnini, ali cijena je bila previsoka i 911 je nastavio prodavati 928 s velikom razlikom. Proizvodnja modela 928 trajala je 18 godina, ali je u to vrijeme napravljeno samo 61.000 primjeraka.
Lancia Stratos (1972.)
Prvi put prikazan na sajmu automobila u Torinu 1971. u obliku prototipa, Stratos je bio prva Lancia koju je dizajnirao Bertone. Snagu je pružao 2,4-litreni V6 motor iz Ferrari Dina, dok je plastična karoserija bila prebačena preko čeličnog okvira. Automobil se pokazao nepobjedivim u reliju, a Stratos je ostvario pobjede na Svjetskom prvenstvu u reliju 1974., 1975. i 1976. godine.
De Tomaso Pantera (1971.)
Dizajniran od strane Toma Tjaarde, De Tomaso Pantera je teoretski bio savršen superautomobil. Ispod te elegantne karoserije nalazio se nenapregnuti V8 koji je bio jeftin za održavanje, ali je pružao brda okretnog momenta. Između 1971. i 1992. proizvedeno je više od 7000 Pantera, što ih čini daleko najuspješnijim De Tomasovim modelom.
Ferrari 365 GTB/4 (1968.)
Ferrari ne dolazi često rano na zabavu, ali kada su u pitanju iskačuća svjetla, stvorio je sjajan model za sva vremena s Daytonom i nastavio bi ih usvajati za sve svoje automobile (osim Dina 206 i 246). do dolaska 550M 1996.
Chevrolet Corvette C3 (1968.)
Corvette C2, C3, C4 i C5 bile su vrijedne uključivanja ovdje, ali je bilo mjesta samo za jednu i donekle proizvoljno smo se odlučili za C3, uglavnom zbog njegovog senzacionalnog dizajna. Ovo je bila najdugovječnija od svih generacija Corvette, a čak i sada izgleda nevjerojatno dramatično, ponajviše zbog tog nevjerojatnog nosa u obliku slova V s naglašenim vrhovima krila i skrivenim prednjim svjetlima.