Na Hockenheimringu, posljednjoj dionici ovogodišnjeg DTM prvenstva, Rene Rast u prvoj utrci ciljem je prošao drugi. U drugoj je uz najbrži krug za upravljačem Audija ostvario sedmu pobjedu sezone. Za 34-godišnjeg Nijemca, bilo je to više nego dovoljno za treću titulu prvaka u posljednje četiri godine čime se izjednačio s legendarnim Klausom Ludwigom, no, za lov na rekordnih pet naslova koliko ih je nanizao Bernd Schneider neće dobiti prigodu. Naime posljednjom ovosezonskom utrkom okončana je era DTM-a kakvog smo poznavali i od iduće godine postat će tek jedno u nizu GT prvenstava.
Deutsche Tourenwagen Meisterschaft startao je 1984., a početkom novog milenija, nakon trogodišnje pauze, postao Deutsche Tourenwagen Masters. Njemačko prvenstvo u početku je bilo rezervirano za automobile grupe A prema pravilniku koji je izdala FIA, a postupno su pravila igre modificirana.
Posljednjih godina evolucija DTM-a rezultirala je spektakularnim prototipovima zavidnih performansi s preko 600 konjskih snaga i vozačima vrhunske kvalitete. U ovom prvom dijelu svoje povijesti DTM je pored njemačkih proizvođača (Audija, BMW-a, Mercedesa i Opela) privlačio i mnoge druge proizvođače. Alfa Romeo, Rover, Volvo, Ford, samo se neke od tvorničkih ekipa koje su se ostavile traga, ali s povećanjem troškova DTM se pretvarao u nadmetanje velike njemačke trojke
Audi, BMW i Mercedes (s tvorničkim i privatnim ekipama) omogućili su rast i razvoj DTM-a koji je postajao sve spektakularniji. Uz sve više utrka na stazama u Belgiji, Italiji, Čehoslovačkoj i Engleskoj, prvenstvo je sredinom 90-ih svojom popularnošću uvelike preraslo granice Njemačke. Dodatnu draž natjecanju donio je ulazak Alfa Romea. Talijanski konstruktor u DTM-u je debitirao u stilu veni, vidi, vici.
Nicola Larini s Alfom 155 V6 TI, osvojio je 1993. naslov prvaka, a u godinama koje su slijedile uspješno se nosio s Mercedesom i Opelom. Alfa Corse oslanjala se na bivše vozače F1 poput Alboreta, Larinija, Nanninija, Tarquinija, Modene i mladića u usponu poput Fisichelle. Primjeri koji su slijedili i tijekom godina u DTM-u je sudjelovalo preko 30 bivših ili budućih vozača F1, ali i prvaci svijeta u reliju, MotoGP-u…
Šireći horizonte organizatori DTM-a ambiciozno su pokrenuli međunarodno prvenstvo turističkih automobila (ITCS) i 1995. iste momčadi i vozači bodovani su za dva odvojena prvenstva. Unatoč konfuziji koja je nastala, reakcija publike bila je pozitivna i na scenu je stupila FIA, odnosno tada najmoćniji čovjek u svijetu auto utrka, Bernie Ecclestone.
DTM je prerastao ITC (International Touring Car Championship), kalendar je postao globalni s putovanjima u Brazil i Japan, a iz temelja su se izmijenili i ekonomski odnosi. Unatoč većim prihodima momčadi su imale sve veće troškove, ulaznice za publiku su drastično poskupjele kao i TV prava, pa se prijenos utrka mogao vidjeti samo u Finskoj, Njemačkoj i Italiji.
Koncem 1996. uslijedilo je povlačenje Opela i Alfa Romea, a time i gašenja ITC-a odnosno DTM-a. Mnogi su tada u potezima Ecclestonea vidjeli predumišljaj i namjeru uništavanja prvenstva koje je postalo konkurencija Formuli 1, preko čega tada veliki gazda automobilizma nije mogao prijeći. No, DTM je ostavio preveliki trag da bi mogao tek tako umrijeti. Ideju o novom početku pokrenuo je Opel izloživši u Essenu 1998. Astru Coupe u DTM izdanju.
Uslijedila je serija pregovora zainteresiranih konstruktora koji su koncem 1999. urodili plodom. Uloga promotora ponovno je pripala Opelu koji je te godine slavio 100 obljetnicu postojanja, a kao pozornica poslužila je slavna njemačka utrka izdržljivosti, 24 sata Nurburgringa. Direktor Opel Motorsporta Volker Strycek, koji je kao vozača 1984. ponio titulu prvog osvajača DTM-a, javnosti je predstavio Opelov adut, Astru Coupe s V8 motorom.
Koncem svibnja 2000. na Hockenheimringu DTM se vratio u akciju. Akronim je ostao isti, ali M je umjesto za Meisterschaft (prvenstvo) postao oznaka za Masters čime se izbjeglo ograničenja koja su nametali FIA pravilnici (kategorizacije automobila i broj utrka izvan Njemačke). Većina bolida na startu imala je tek poneku oznaka sponzora, većina niti jednu, ali stvari su se ubrzano mijenjale. Novi udarac stigao je izlaskom Opela koncem 2005., ali grid su dodatnim automobilima popunili Audi i Mercedes. Konačno nakon dva desetljeća trojka je ponovno bila na okupu. BMW se vratio u jato u velikom stilu osvojivši 2012. vozački, momčadski i konstruktorski naslov. DTM je ponovno postao ogledalo moći njemačke autoindustrije.
Tragovi pucanja javili su se prošle godine nakon što je Mercedes odlučio okončati svoju dugu povijest u DTM-u. Slijedio je novi udar iz Audija s najavom kako će 2020. biti posljednja za automobile iz Ingolstadta. Gerhard Berger, bivši vozač F1 koji je preuzeo kormilo prvenstva, nije odustajao. Na sve je načine pokušao dovesti Volvo, Alfa Romeo, Renault, Citroen, ali svi su odgovori bili negativni.
Ukratko
Prva utrka vozila se na belgijskom Zolderu, a pobjeda je pripala Haraldu Grohsu (BMW) koji je te sezone slavio na pet utrka, ali nije uzeo naslov prvaka
U debitantskoj sezoni s Audijem je titulu osvojio Stuck, a godinu kasnije Biela koji će s desetak godina kasnije s Audijem 5 puta osvajati Le Mans
Asch, Schneider i Ludwig bili su udarna snaga Mercedesa početkom 90-ih kada je uz malu pomoć Coswortha nastao Mercedes 190 E 2.5-16 Evolution II
Uspjesi Alfa Romea u DTM pozitivno su se odrazili na prodaju talijanske limuzine u Njemačkoj. Nakon osvajanja naslova 1993. prodaja Alfe 155 iduće godine povećala se za 40.000 primjeraka
Mercedes je najuspješniji konstruktor DTM-a s ukupno 14 naslova i 195 pobjeda, a C klasa koja se na stazi pojavila 1994. najdugovječniji je i najuspješniji model