Koncem listopada 1969. Fiat je za simboličnih milijun lira (jedna lira po dionici) postao vlasnikom Lancije. U Lingottu su odmah krenuli s nizom promjena kako bi posrnulog velikana vratili u kolosijek, no turbulencije nisu zahvatile sportski odjel koji je na zadovoljstvo poklonika relija nastavio živjeti s istim budžetom i ljudima.
Na novu realnost među prvima je reagirao Nuccio Bertone i na salonu automobila u Torinu 1970., u znak dobrodošlice novoj eri Lancije, predstavio prototip za koji se činilo da dolazi iz svemira.
S velikim stiliziranim zaštitnim znakom Lancije na nosu, središnje poprečno postavljenim V4 motorom posuđenim od Fulvije, Bertone je predstavio Strato’s Zero čije je linije potpisao Marcelo Gandini.
Futuristički prototip visok tek 84 cm bez klasičnih vrata, u koji se ulazi nakon što se podigne vjetrobran, ispunio je cilj. Zagolicao je maštu šefova Lancije, a posebice voditelja sportskog odjela Cesarea Fiorija koji je tragao za novim modelom koji će ponijeti slavni znak HF i na reli stazama zamijeniti Fulviju.
Nakon mjeseci vijećanja s vozačima i inženjerima, Fiorio je donio odluku da je Stratos zbilja potencijal, Pier Ugo Gobbato, tada prvi čovjek Lancije prihvatio je tu zamisao i Bertoneu je ubrzo zazvonio telefon.
Na sastanak u sjedište Lancije, Bertone je došao za upravljačem Stratosa i izazvao pravu pomutnju na ulicama Torina. Dogovor je postignut i Gandini je cijelo ljeto proveo u studiju. U odnosu na Strato’s Zero mnogo se toga promijenilo na putu do serijske proizvodnje, ali ostali su temeljni sadržaji.
Gandini je uspio sačuvati esenciju dizajna, ali i arhitekturu mehanike sa središnje postavljenim motorom i pogonom na stražnje kotače. Nastala je Lancia Stratos HF, kompaktni kupe s dva sjedala i karoserijom od stakloplastike koja se oslanjala na čeličnu školjku načinjenu od pravokutnih profila.
Serijski automobil stvoren za utrke predstavljen je u Torinu iz 1971., no, nedostajao je samo jedan mali detalj - motor.
Gianni Tonti, inženjer koji je vodio razvoj prstom je uperio u 2.4 V6 koji je pokretao Ferrari Dino, ali iz Maranella je stigla odbijenica. Commendatore nije bio zainteresiran, ali nakon što je Gobbato, prvi čovjek Lancije pokucao na vrata Maseratija, Ferrari je naglo promijenio mišljenje.
Čestitajući na pobjedi koju je te godine Lancia Fulvia ostvarila na Monte Carlu, Enzo je odobrio isporuku 500 motora nazvavši svoju prvu reakciju šalom. – Pa nećete u Stratos staviti motor „onih tamo“, izjavio je Drake misleći na Maserati koji je tada bio u rukama Citroena, no imao je i jedan uvjet.
Za protuuslugu tražio je da mu Lancia ustupi Sandra Munarija za neku od utrka svjetskog prvenstva prototipova kao što je Targa Florio.
Tjedan dana kasnije iz Maranella su počeli pristizati prvi motori u kompletu s mjenjačem s 5 stupnjeva i samoblokirajućim diferencijalom. Uslijedili su mjeseci razvoja, okončani debijem na Korzici, utrci koju Munari i Claudio Maglioli nisu završili zbog problema sa stražnjim ovjesom.
Prva pobjeda stigla je u travnju 1973. na utrci Europskog prvenstva u Španjolskoj. Uskoro su slijedili novi trijumfi, a iste godine u rujnu započela je serijska proizvodnja.
Za ulazaka u Svjetsko prvenstvo, u tadašnju Grupu 4, za homologaciju (između ostalog) bilo je potrebno proizvesti najmanje 500 primjeraka u 24 mjeseca.
Kada je Fiorio u lipnju 1974. na adresu FIA-e poslao potvrdu o 515 proizvedenih Stratosa, mnogi su (opravdano) sumnjali u tu brojku, no, nakon što je prag spušten na 400, utišala su i negodovanja. Ni tjedan dana nakon što je stigla homologacija, Munari pobjeđuje na reliju San Remo.
Do kraja sezone slijede još dva trijumfa i Lancia osvaja konstruktorski naslov prvaka. Uslijedile su dvije sezone apsolutne vladavine u Svjetskom prvenstvu, a 1977. Munari osvaja Svjetski kup koji će dvije godine kasnije prerasti u natjecanje za Svjetskog prvaka.
Bila je to i posljednja sezona u kojoj je Stratos branio boje Lancije, ali u rukama privatnih momčadi nastavio se niza uspjeha. Posljednju WRC pobjedu za upravljačem Stratosa upisao je Bernard Darniche 1981. na Korzici.
Sandro Munari - Zmaj zbog kojeg su Talijani zavoljeli reli
Sandro Munari, jedan od najvećih vozača u povijesti relija, u ožujku je proslavio 80. rođendan. Najveći dio svoje bogate karijeri proveo je u okrilju Lancije s kojom je 1977. osvojio Svjetski kup, natjecanje koji je dvije godine kasnije preraslo u Svjetsko prvenstvo za vozače.
Bio je i prvi vozač koji je četiri puta osvajao Monte Carlo, od čega tri puta uzastopno vozeći Lanciju Stratos. No, posebno vrijedna bila je ona iz 1972. kada je za volanom Fulvije HF 1600 uspio nadmašiti favoriziranog Gérarda Larroussea u snažnijem Porscheu.
„Il drago“ (zmaj) kako su ga nazvali obožavatelji bio je jednako uspješan na snijegu, makadamu i asfaltu, uvijek smiren i apsolutni vladar automobila kojim upravlja. Za razliku od svojih tadašnjih rivala, bočni prolasci zavojima bili su dio njegova uobičajenog opusa.
Uspjesi Lancije Stratos velikim dijelom su i njegova zasluga budući da je od samog početka bio uključen u razvoj automobila s kojim će postaviti mjerila u svjetskom prvenstvu. Instinkt i kristalni talent, nadopunjavao je temeljitom tjelesnom pripremom u čemu je predstavljao avangardu, ali pažnjom za svaki detalj na automobilu za što je bio spreman potrošiti sate na razgovor s mehaničarima i inženjerima.
Uspješan je bio i utrkama prototipova. Za upravljačem Ferrarija 312PB 1972 osvojio je Targa Florio, a poseban izazov bio mu je Safari reli. U Africi je nastupio čak devet puta, pred kraj karijere s vrlo šarolikim izborom automobila, ali ni jednom nije uspio pobijediti.
Ukratko
Gotovo cijelu karijeru bio je vezan za Lanciju i jedan je od najzaslužnijih za pobjednički pohod Stratosa s kojim je postao prvi osvajač Svjetskog kupa za vozače, ali i prvi koji je tri puta uzastopno slavio u Monte Carlu
Svestran i vrlo pedantan, Munari se dobro snalazio na svim podlogama, ali na Safari reliju u devete pokušaja nije uspio otići više od drugog mjesta ostvarenog 1975. s Lancijom Stratos