Viktor Trumbetaš diplomirao je vojnu povijest i međunarodne odnose te magistrirao sigurnosne studije na Sveučilištu Lancaster u Velikoj Britaniji. Uz međunarodno iskustvo i znanje nekoliko stranih jezika, bavi se analizama geopolitičke i vojne tematike.
Od podjele indijskog potkontinenta tijekom diobe kolonija Britanskog carstva 1947., Indija i Pakistan su bili uključeni u četiri veća rata; 1947.-1948., 1965., 1971., i nešto manji 1999. godine. A pritom je izbio i veći broj manjih regionalnih tinjajućih sukoba uzrokovanih etničkim ili geografskim nesuglasicama ili državnim pretenzijama. Velika većina ih se vodila oko područja Kašmira radi kojeg su sukobi ponovo eskalirali prošli tjedan.
Jedna od bojazni u takvoj situaciji je uvijek i ta da bi sukob mogao eskalirati u nuklearni budući da su obje države nuklearne sile i da se u ovom trenutku već otvoreno gađaju projektilima, naravno konvencionalnim. No, što zapravo znamo o njihovom nuklearnom naoružanju i kolika je mogućnost da između dvije zemlje izbije nuklearni rat? I može li, paradoksalno, nuklearno oružje u rukama Indije i Pakistana poslužiti kao najveća garancija da do nuklearnog sukoba neće ni doći?
Veličina nuklearnih arsenala
Indija je testirala svoje prvo nuklearno oružje 1974. godine, postavši šesta zemlja u svijetu koja je detonirala takvu napravu. New Delhi svoj nuklearni stav temelji na odvraćanju svojih susjeda Kine i Pakistana, s time da je od strane indijskog Glavnog stožera Kina čak proglašena najvećom sigurnosnom prijetnjom. U arsenalu zemlje nalazi se oružje s procijenjenom prosječnom snagom od 10 do 40 kilotona, iako točna snaga nije poznata.
Indija nikada nije javno objavila veličinu svog nuklearnog arsenala, a procjenjuje se da ima približno 164 nuklearne bojeve glave te posjeduje kapacitete lansiranja nuklearnog oružja s kopna, mora i iz zraka, čime posjeduje punu nuklearnu trijadu. Procjene također govore da New Delhi ima dovoljno plutonija za oružje, otprilike 700 kilograma, za čak 213 bojevih glava.
Indijski zemaljski program nuklearnog oružja sastoji se od četiri vrste operativnih sustava balističkih projektila i, kako se procjenjuje, 64 bojeve glave i lansera. Prve dvije su rakete Prithvi-II i Agni-I kratkog dometa koje mogu putovati 250 km, odnosno 700 km. Treći i četvrti tip raketnih sustava su rakete srednjeg i duljeg srednjeg dometa (ispod interkontinentalnih projektila) Agni-II i Agni-III koje mogu pogoditi ciljeve do 2000-3500 km, odnosno 3000-5000 km. Ove rakete mogu doseći cijeli teritorij Pakistana, a u planu je i razvoj rakete Agni V koja bi imala mogućnost pokrivanja cijelog teritorija Kine.
Indija ima jedan tip balističkog projektila koji se lansira s broda Dhanush i jedan balistički projektil koji se lansira s podmornice (SLBM), K-15 s procesom razvoja naprednije verzije K-4. Iako se ne znaju točne službene brojke, Indija ima mogućnost isporuke približno 48 nuklearnih bojevih glava putem Miragea 2000H/I, Jaguara IS/IB i potencijalno francuskog zrakoplova Rafale. Službeno, Indija je sljedbenik politike No First Use, što znači da se vode politikom da nikad neće prvi koristiti nuklearno oružje u sukobu, iako se od 2019. godine među njezinim dužnosnicima počelo govoriti da preispituju ovu politiku.
PROČITAJTE VIŠE - Zračni rat Indije i Pakistana prepun je enigmi, nakon Rafalea svi pričaju o kineskom oružju: ‘Ako je to istina, to je prvi puta ikad!‘
S druge strane, Pakistan je 1998. testirao svoje prvo nuklearno oružje, postavši tako sedma država na svijetu koja je službeno provela nuklearni test. Točna snaga oružja u trenutačnom arsenalu zemlje nije poznata, ali opće su procjene između 5-12 kilotona (kt) za većinu oružja, s nekim balističkim projektilima većeg dometa koji bi mogli doseći 40 kt. Pakistan djeluje prema nuklearnoj doktrini koju naziva "odvraćanje punog spektra". Djelovanje je usmjereno uglavnom na odvraćanje Indije, koju identificiraju kao glavnog protivnika. Vjeruje se da Pakistan ima zalihe od približno 160 bojevih glava, što ga čini zemljom sa sedmim najvećim nuklearnim arsenalom. Njegov arsenal nuklearnih projektila sastoji se prvenstveno od balističkih projektila kratkog do srednjeg dometa. Kopneni arsenal sastoji se od približno 102 kopnene rakete snage 5-40 kt.
Pakistan posjeduje nekoliko cestovnih mobilnih balističkih projektila sposobnih za lansiranje nuklearnog oružja, uključujući Abdali, Ghaznavi, Shaheen-1 i NASR kratkog dometa te Shaheen-2 i Ghauri srednjeg dometa. Zasad nemaju nuklearno sredstvo koje bi se lansiralo s mora, iako su u 2017. godini po prvi put testirali nuklearni projektil Babur-3, koji je bio lansiran s uronjene platforme, a ne iz plovila poput podmornica. Zbog toga se još ne smatra da Pakistan definitivno ima sposobnost lansiranja nuklearnog oružja s mora. Time za razliku od Indije ne posjeduje potpunu nuklearnu trijadu.
Zračnu komponentu pakistanskih nuklearnih snaga pak čine borbeni zrakoplovi F-16, zajedno s zrakoplovima Mirage III i V, dvostruke namjene (sposobnima za konvencionalne i nuklearne napade) te se pretpostavlja da Pakistan ima otprilike 36 bojevih glava osposobljenih za dostavu zračnim putem.
Može li razvoj nuklearnog oružja povećati stabilnost?
U razdoblju od 1947. do 1974., kada ni Indija ni Pakistan nisu imali nuklearno oružje, dvije su države imale šest kriza i tri puta su ratovale. Međutim, u razdoblju od 1974. do 1998., kada je Indija posjedovala nuklearno oružje, a Pakistan nije, nije bilo većih ratova. Od 1980. do 2025. bilo je više od deset kriza, tijekom kojih je primijećeno da obje strane provode određenu razinu suzdržanosti, pri čemu je nuklearni čimbenik očito igrao ulogu. Također, međunarodni režim neproliferacije nuklearnog oružja ojačan je nakon indijskog testa, koji je povećao troškove razvoja budućih programa nuklearnog oružja pa tako i pakistanskog te znatno usporio njegov napredak.
Indijsko posjedovanje nuklearnog oružja može se smatrati manje destabilizirajućim nego inače budući da je ta zemlja javno objavila stav da ga neće prva upotrijebiti i dijelove svog oružja skladišti odvojeno kako bi se po potrebi sastavili (a time smanjio i rizik eksplozije). Pakistan nema takvu politiku i stoga se može smatrati riskantnijim po pitanju destabilizirajućeg nuklearnog utjecaja. Međutim, moguće je da je razvoj nuklearnog oružja povećao stabilnost smanjujući vjerojatnost međudržavnog sukoba, ali nije poboljšao domaću stabilnost Indije zbog sveprisutne norme protiv njihove uporabe. Bilo kakav nuklearni udar koji bi Indija izvršila uništio bi njezin međunarodni kredibilitet i na njega bi svjetske sile odgovorile teškim sankcijama, što znači da je malo vjerojatno da bi njihova uporaba rezultirala relativnom dobiti.
Najznačajnija sigurnosna prijetnja Indije - terorizam - ne može se riješiti nuklearnim napadom i ta bi se sredstva smatrala nerazmjernim odgovorom. Broj poginulih u Indiji zbog terorističkog nasilja iznosi čak preko 20.000 od 1980-ih, i još 150.000 ranjenih. To djelomično potkopava vjerodostojnost indijskog odvraćanja, što znači da ima zanemariv učinak na rješavanje dominantne sigurnosne prijetnje Indije, terorizma.
Također, dok su Pakistan i Indija zaratili 1999. nakon što je Pakistan postao nuklearna država, ovaj rat karakterizirala je relativna suzdržanost Indije i brzo je završio bez znatnih gubitaka. Budući da su obje države znale da druga ima nuklearno oružje, sukob je bio ograničen, a Indija je pokazala suzdržanost, potisnuvši pakistanske snage preko granice, čime je zaustavila svoje daljnje napredovanje. Međunarodni pritisak na Pakistan i Indiju tijekom tog razdoblja bio je ekstreman, s prijetnjama ekonomskim sankcijama i stalnim diplomatskim pritiskom tijekom cijele krize. Nakon završetka rata Indija je formulirala vojnu doktrinu koja joj je omogućila da odgovori u slučaju pakistanske konvencionalne agresije bez opasnosti od eskalacije na nuklearnu razinu.
Od tada, unatoč nekoliko eskalacija, poput krize 2001.-2002. ili krize 2019., dvije države nisu krenule u rat punog razmjera, a sukob je riješen mirnim putem nakon međunarodne intervencije. Činjenica da su međunarodni akteri intervenirali kako bi spriječili daljnju eskalaciju tijekom rata pokazuje kako je nuklearno oružje na svojstven način učinilo regiju stabilnijom. Na ovim se primjerima pokazalo da će se primjenjivati dodatni pritisak da se potakne suzdržanost u svim budućim sukobima između nuklearnih država. U tom momentu se pokazalo da nuklearno odvraćanje djeluje u južnoj Aziji.
PROČITAJTE VIŠE - Pakistanski premijer obratio se naciji: ‘Uzvratit ćemo Indiji!‘
Za razliku od Indije, Pakistan nije javno objavio da neće prvi koristiti nuklearno oružje te već tradicionalno održava dvosmislenost u pogledu svoje politike uporabe nuklearnog oružja. Vjerojatni razlog leži u tome što Indija ima mnogo veću konvencionalnu vojsku od Pakistana i stoga je Pakistanu potrebna dvosmislenost ili lagana prijetnja mogućeg nuklearnog rata kako bi djelovao kao učinkovito sredstvo odvraćanja od moguće indijske agresije. Pakistan se oslanja na međunarodnu pomoć kako bi ekonomski preživio i to je pretvorilo Pakistan u rentijersku državu koja se oslanja na novac koji, na primjer, plaćaju druge zemlje za korištenje pakistanskih baza.
Kad bi Pakistan izveo nuklearni napad, međunarodna bi ga zajednica osudila i primijenila sankcije kako bi kaznila zemlju. Nakon nuklearnih testova 1998., Pakistanu su uvedene sankcije i postojala je ozbiljna zabrinutost da bi mogao propustiti otplatu duga i proglasiti bankrot. To pokazuje s kakvim bi se posljedicama država suočila ako bi pokrenula nuklearni udar. S obzirom na njegovu ovisnost o međunarodnoj pomoći, to čini vjerojatnijim da Pakistan neće upotrijebiti nuklearno oružje. Tako da na primjeru ovog slučaja, paradoksalno, vlastite ekonomske (ne)prilike nekad mogu biti faktor jamac stabilnosti pa čak i nuklearne.
U oba se slučaja postavlja pitanje bi li obje države u ovom trenutku išle u totalni frontalni konvencionalni sukob i bi li se onda otpustile kočnice nad bojevim glavama pa lansirale rakete? Jer čak i kad je započeo rat u Ukrajini, svi su mislili da do takvog rata između dvije zemlje ipak neće doći kao što je Rusija ušla u rat s Ukrajinom. Eventualno se može razmatrati o dubini prodora u teritorij Indije ili Pakistana i bi li taj prodor (pod uvjetom da se dogodi) prijetio životnom opstanku jedne ili druge strane - ako se do tad već ne bi uključila međunarodna zajednica. Vrlo je vjerojatno da bi intervenirala, napose Kina koja bi pokušala smiriti fizički raspad i armagedon cijelog susjedstva, iako joj je Indija protivnik.
Katastrofalne posljedice nuklearne razmjene
U stvaranju ravnoteže u globalnom sustavu, nuklearno oružje i doktrina uzajamno osiguranog uništenja (Mutually Assured Destruction - MAD) bili su ključni u promjeni načina na koji se vodi rat. S potencijalno katastrofalnim posljedicama nuklearne razmjene, rat putem posrednika prevladao je kao dominantna paradigma između sposobnih država od 1945. godine. U početku se manifestirajući kao izravna potpora entiteta sa zajedničkim neprijateljima prema sebi (prema američkom financiranju i obuci novonastalih mudžahedina u sovjetskom Afganistanu), dinamika proxy ratovanja od tada je evoluirala. Tehnološki napredak omogućio je prijelaz prema nelinearnim modelima subverzije, hibridnog utjecaja i apstraktnih pristupa za postizanje geopolitičkih ciljeva. Ovo je veoma bitna stavka i jedna od najvažnijih odlika indijsko-pakistanskog i kašmirskog sukoba.
Jer upravo pakistanski militanti za koje se često ispostavilo da ih tolerira i - pretpostavlja se - potajno sponzorira tamošnja vlast, jedan su od glavnih nosilaca nestabilnosti i uzročnika sukoba na teritoriju Kašmira, pretežito za interese i korist Islamabada. Korištenjem proxy pobunjeničkih (ili terorističkih) skupina poput Lashkar-e-Taiba (LeT), Pakistan ima polugu moći koja ga politički i ekonomki ne košta puno, u usporedbi s primjerice direktnim angažiranjem vojske ili policijskih snaga za iste zadatke. Istovremeno imaju mogućnost poricanja i odricanja od njih ako misija propadne ili učini preveliku štetu poput ovog slučaja.
Oni nisu jedini uzročnik sukoba u Kašmiru u čijem području također djeluje i velik broj drugih odmetnutih bandi i milicija koje ratuju za svoj račun, i koje je teško kontrolirati. Sukob potiče i Indija putem svojih politika naseljavanja stanovništva s drugih područja. Tu treba spomenuti i autohtone stanovnike Kašmira koji već desetljećima traže neovisnost i od Indije i Pakistana te vode borbu protiv obje sile.
Zaključno, pojava Pakistana i Indije kao nuklearnih država može se smatrati destabilizirajućom u kratkom roku, ali stabilizirajućom u dugoročnom smislu. Indijski nuklearni pokus iz 1974. dao je poticaj povećanju nuklearne suradnje između Pakistana i Kine, potkopavajući sigurnost Indije, kao i kasniji pakistanski razvoj nuklearnog oružja za koji se tvrdi da ih motivira nastojanje da se drže balansiranja na rubu rata.
Međutim, posljedično pooštravanje međunarodnih kontrola prijenosa nuklearnih materijala povećalo je stabilnost smanjenjem proliferacije, a učinak odvraćanja nuklearnog oružja odvraća konvencionalnu eskalaciju, što je razlog zašto Indija nije vodila veliki rat s Kinom od 1962. ili Pakistanom od 1971. (ako ne računamo Kargilski rat iz 1999.). Provokacije terorista i posrednika nastavit će izazivati eskalacije i sukobe poput ovog u 2025., ali u današnje vrijeme je previše toga stavljeno na kocku prvenstveno u smislu ekonomije i globalizacije da bi se dopustilo da se stvarno dogodi uzajamno osigurano uništenje između ove dvije države.
Pri tome bi zasigurno Kina kao veliki mag iz susjedstva i napose međunarodna zajednica odigrali ključnu ulogu u diplomatskoj deeskalaciji nuklearne krize.
Komentari
0