Vrtlar Kruno: ‘‘Urednost je tihi ubojica gradske bioraznolikosti i ekosustava‘

Kruno Pekas, poznatiji kao vrtlar Kruno, krajobrazni je dizajner, eko-hortikulturist i motivacijski biovrtlar koji se nakon više od desetljeća rada u Berlinu vratio u Hrvatsku kako bi širio znanje o održivom vrtlarstvu i zaštiti bioraznolikosti. Prošlog je tjedna u udruzi Prijatelji životinja održao predavanje o urbanom zelenilu i održavanju bioraznolikosti, a mi smo iskoristili povod da s njim porazgovaramo...

Kako je započela tvoja priča s biljkama i prirodom? Što za tebe znači biti vrtlar danas, osobito u gradovima? I što ti osobno predstavljaju biljka, stablo, priroda – u kontekstu šireg poimanja hortikulture?

Oduvijek sam bio zaljubljenik u prirodu i cvijeće. Još od malih nogu sam mamu volio iznenaditi donoseći joj stručak cvijeća s livade. Biljke i životinje su oduvijek bile dio mene. Vrlo suosjećam s njima i zato ne mogu više gledati i ne reagirati kad vidim nepravdu koju im čovjek čini. Biti vrtlar je lijep i plemenit posao samo bismo morali malo promijeniti stare, štetne prakse koje nisu više u skladu s prirodom po današnjima shvaćanjima. Zbog percepcije “urednosti” i našeg poimanja lijepog i čistog vrta često vrtlarenjem više uništavamo i uzimamo od nje nego joj vraćamo. I stoga je danas jako važno malo promijeniti ustaljene načine u njezi i održavanju vrta bilo na privatnim površinama ili u vlastitom vrtu. Voditi se po biološkim principima. A bitno je i da vlasnici vrta shvate da vrt nije sterilna kupaonica. Biovrtlarenje u skladu s prirodom je prekretnica koja je nužna jer ćemo inače uništiti Planetu. Mi živimo u ekosustavu u kojem voda, stablo, trava, gljiva, bakterija, kukac, drvo... imaju vrlo važnu ulogu u lancu bioraznolikosti koji je čvrsto međusobno povezan i međuovisan. Kako možemo voljeti pčelice, a špricati površine herbicidima i drugim otrovima; kako se možemo hvaliti da činimo nešto za oprašivače i bioraznolikost kad prerano i bjesomučno kosimo u travnju i svibnju kad je ponuda hrane za kukce najobilnija; kako možemo voljeti stabla i u isto vrijeme raditi bespotrebna ovršavanja i sječu samo zato što su alergena ili u njima gnijezde vrane koje nam idu na živce ili nam rade “smeće” u vrtu; kako možemo voljeti cvijeće na balkonu, a kupovati sterilne kultivare koji su potpuno bezvrijedni kukcima i oprašivačima poput velecvjetnih maćuhica, pelargonija, petunija, jesenskog vrijesa... Mi moramo osvijestiti naše loše navike i pratiti ekološke trendove u svijetu.

Urbano vrtlarstvo često se povezuje s estetikom i funkcijom, ali tvoje djelovanje otvara prostor za dublja pitanja: kako zamišljaš grad kao živi ekosustav? Zašto je važno da u gradovima ostavimo mjesta i za ono „neuredno“, za ono što ne podilazi oku nego podržava život?

Problem je u percipiranju gradskih površina da uvijek moraju biti “uredne”. Ta “urednost” je tihi ubojica gradske bioraznolikosti i ekosustava. Evo vam danas slike jednog gradskog parka, s nekoliko starih stabala koja orezuju u vrijeme gniježđenja ptica i prije same cvatnje stabala. Trava oko njih se prečesto kosi i ne dopusti joj se da naraste više od pet centimetara i tek par sramežljivih grmašica u tom parku poput žutih forzicija sterilnog cvijeta s maćuhicama sađenim u krug je način i praksa koja se pokazala da ne doprinosi gradskoj bioraznolikosti već upravo suprotno, drastično ju uništava. Takvi parkovi nemaju danas nikakvih estetskih niti ambijentalnih vrijednosti i smanjuju kvalitetu života u gradu. Sve izgleda sterilno, dosadno i beživotno i vrijeme da se okrenemo novim suvremenim trendovima u hortikulturi i održavanju javnih površina s naglaskom na bioraznolikost, prirodnost, bujnost kao zaštitu gradskog ekosustava. Rješenje je saditi mnogo različitog autohtonog grmlja, etablirati na sunčanim površinama cvjetne livade u kojima će se omogućiti samoniklom bilju da procvate i razvije sjeme kako bi im se omogućilo da opstanu i reproduciraju se. Takve su površine i važno prirodno stanište i hrana mnogim važnim kukcima, manjim životinjama i pticama. Upravo suprotno savršeno uređenim gradskim parkovima su male divljine koje bi se u gradovima uz klasične “uredne” parkove mogle stvarati da ljudi polako prestanu urednost percipirati kao jedino ispravno i da se divljine prepoznaju kao važna staništa mnogih organizama koja su također neobično važna i u gradskim ekosustavima i u konačnici važna nama samima jer bez njih ovaj ekosustav je bolestan i kao takav nezdrav i za nas same.

Kruno Pekas

Prijatelji životinja

Sami znate da kada odete u prirodu koliko je to lijepo i opuštajuće, zašto onda u gradovima stalno forsiramo preuredno i prečisto? Ako već postoje neodržavane, manje gradske divljine, njih je neobično važno sačuvati i ne previše intervenirati jer su se upravo u njima sukcesijom već prirodno etablirala staništa za mnoge organizme. I ona su samoodrživa. Da ih ljudi ne bi percipirali kao neuredne šikare, postoji ideja da se kroz takav gustiš napravi vijugava staza dvadesetak centimetara podignuta od tla, širine recimo metar do dva, od drvenih dasaka. Čovjek smije samo hodati po stazi, a sve ostalo je prepušteno prirodi. Tako građani mogu prošetati netaknutom prirodom i promatrati i pratiti život u njoj, a staza se može i oplemeniti nekim info tablama i tako stvoriti prave edukativne šetnice. Ovo je odličan način da se počne divljina pozitivno percipirati. Upravo ovakve koncepte i ja osmišljavam kroz svoje krajobrazne projekte. Dakle u jednoj takvoj divljini omogućio se pristup građanima, a da se sklad prirode minimalno remeti. Danas gradske šumarke previše “čiste” i ne razumiju da ne mora svaki pedalj šume biti pristupačan za čovjeka. Uništavanjem nižeg grmlja direktno uništavamo staništa mnogim organizmima posebice pticama.

Mnogi ne znaju da upravo naš slavuj kao najpopularnija ptica pjevica gnijezdi upravo u nižem grmlju, a poljska ševa u visokoj travi, dok vrapčići također rado borave u gustim živicama. Ovo su važne informacije koje i mi građani moramo znati, ali i odgovorne osobe u gradskim upravama. Nedavno smo baš u Puli medijskom pompom zaustavili uništavanje grmlja u jednoj gradskoj šumi. I upravo je gniježđenje ptica bio najvažniji razlog da se zbog njihove zaštite obustavi daljnje nepotrebno uništavanje. Ovo su mali ali važni koraci, digla se prašina u javnosti i neki su malo time dobili po prstima pa se drugi puta neće više tako lako odlučiti uklanjati vegetaciju u vrijeme kada je to najštetnije za okoliš.

Pitanje bioraznolikosti često se zanemaruje u planiranju zelenih površina. No, koliko su zapravo bitni korovi, autohtone biljke, grmlje, livade, jesensko suho lišće – za opstanak životinjskog svijeta u gradovima?

Samoniklo bilje koje tako nepravedno zovemo korovom je vrlo bitno jer o njemu ovise mnogi kukci i oprašivači, ono im pruža ima stanište i hranu. Na primjer, pušina ili noćurak cvatu po noći i zato su neobično važni kao izvor hrane za noćne leptire i druge kukce. Postoji nešto što se zove monofagija. To je pojava gdje se određeni kukci hrane isključivo određenom vrstom biljaka. Vrlo je česta u prirodi i stvar je dugog evolucijskog procesa. A što mi radimo? Prerano i prečesto kosimo i tako uništavamo hranu kukcima. Kukci nestaju, a posljedično nestaje i hrana pticama. Tako mi prečestom košnjom uništavamo cijeli lanac organizama u ekosustavu. Evo još nekih primjera. Leptir veliki livadni plavac (Phengaris teleius) ovisan je o cvijetu biljke ljekovite krvare (Sanguisorba officinalis). Gusjenica lastinog repa specijalizirana je na biljke roda štitarki npr na komorač (Foeniculum vulgare).

Kasnocvatuće grmlje poput bijelog biserka (Symphoricarpos albus) je također važno za divlje pčele. Zašto? Zato što kasno cvate u vrijeme kada je u prirodi većina toga već odavno ocvala. I bršljan je naša domaća penjačica koja kasno cvate i na polen njegova cvijeta je specijalizirana upravo bršljanova pčela. Vidite kako su biljke direktno povezane sa životinjama. Uklonite li biljke jer ih smatrate korovom ili da smetaju ili “guše” druge biljke time direktno narušavate savršeno uhodani ekosustav. A na kraju time štetite sami sebi jer smo neodvojivi dio tog ekosustava i ovisimo o njemu. Toliko je to važno.

I stoga sam mišljenja da moramo u gradovima etablirati gradske divljine, saditi stabla u grupe da se stvori mali šumski ekosustav, da moramo negazive livade prestati prerano i prečesto kositi i pustiti da se obnovi livadna vegetacija, da treba prestati koristiti herbicide, da moramo zaštititi obale i korita rijeka i jezera gdje ćemo ih ograditi kako bi životinjama vezanima uz vodu tamo zaštitili staništa... Također, moramo u gradskim šumarcima ostaviti mrtve trupce i granje ležati na tlu jer su izuzetno korisni brojnim organizmima poput gljiva, ptica... Bioraznolikost znači očuvanje različitih staništa u gradovima; šumskih, livadnih, riječnih, morskih, močvarnih... Bioraznolikost znači čuvati podjednako sve te tipove staništa u gradovima.

Javna Ustanova Priroda Grada Zagreba/

Pčele su postale simbol ekološke krize, ali istovremeno i žrtva krive percepcije. Možeš li pojasniti zašto urbano pčelarstvo ne rješava problem oprašivača? I tko su solitarne pčele, često zaboravljene, a svakako ključne? Kako im možemo pomoći?

Poticati donošenje medonosnih pčela u gradove može prouzročiti kontraefekt. Osnovni razlog je taj što ugroženim divljim solitarnim pčelama stvaramo nepotrebnu konkurenciju u pronalasku hrane u ionako oskudnoj ponudi hrane u urbanim sredinama. Sterilizirali smo grad, nemamo dovoljno travnih površina u kojima njegujemo samoniklo bilje koje je osnovna hrana pčelama i još bi uvodili medonosne pčele. Kada govorimo o zaštiti bioraznolikosti u urbanim sredinama govorimo isključivo o zaštiti divljih nemedonosnih pčela. Možemo li konačno nesebično zaštiti ta važna bića a da uvijek moramo neku direktnu korist od toga crpiti? Pazite, od ukupnog broja svih vrsta divljih pčela solitarne pčele čine njen najveći dio i one sasvim normalno mogu živjeti u urbanim sredinama i tu je njihov dom. Ima jako puno njih koje gnijezde u tlu. Zbog toga su u Europi već počeli raditi nasipe ili pješčanike za pčele. Kod nas nitko još nije čuo za to jer su svi orijentirani na medonosne pčele. Mnogi takozvani “hoteli za pčele” koji se prodaju u trgovinama su najčešće beskorisni. Pa je potrebna stvarna i adekvatna edukacija.

Osim divljih pčela, postoji mnogo drugih oprašivača. Kako bi svijet izgledao da njih nema i koji su uvjeti potrebni da ostanu dio urbanog pejzaža?

Pčele su najefikasniji i najuspješniji oprašivači. Međutim, ne smijemo zaboraviti i da su oprašivači također, mnogi druge životinje. Poput buba, osa, muha, mrava pa čak i nekih ptica... Jeste li znali da se naša plavetna sjenica voli poslužiti nektarom carske kockavice? Po meni najvažnije metode da zaštitimo divlje urbane pčele su etabliranje livadnih staništa sa samoniklim biljem uz odgođenu košnju (košnja jednom, dvaput ili maksimalno triput godišnje), prestanak korištenja herbicida i sličnih otrova, prestanak drastičnog orezivanja stabala posebice prije cvatnje, sadnja više različitih grmašica i trajnica korisnih autohtonim divljim pčelama, edukacija, edukacija i edukacija...

Možeš li objasniti zašto je odgođena košnja važna, kako rubna košnja funkcionira, i što konkretno znači ostaviti dijelove grada "neuređenima"? Tko sve ovisi o tim "nekošenim" površinama?

Vrlo je jednostavno. Pokosite li neku livadu prerano, prije nego li su livadne biljke razvile cvijet, uništili ste ponajprije mogućnost reprodukcije jednogodišnjih vrsta na takvom staništu, a drugo, uništili ste hranu oprašivačima i drugim kukcima. Moj je prijedlog da se u gradovima čim više travnih površina koje su negazive, prestanu prerano kositi počevši s košnjom tek od 1. lipnja, a prva košnja može početi i kasnije ako je riječ o siromašnim tlima na kojima ne raste puno bujnih travnih vrsta. Sve ovisi o tipu površine. Tako se neke mogu kositi i samo jednom godišnje. Inače, bitno je reći da se upravo na siromašnim tlima (pjeskovitim, šljunčanim...) razvijaju najljepše livadne vrste korisne gradskim oprašivačima poput, različka, cikorije, livadne kadulje, pušine, makova... Kako građani ne bi percipirali takve površine kao zarasle i neuredne ja predlažem dva povoljna i brzo provediva rješenja. Rubna košnja - gdje se kosi samo rubni dio od oko pola do jedan metar po samom rubu livade. To daje dojam održavanosti i ljudi će shvatiti da je ostatak namjerno ostavljen. I drugo, u neke se livadne površine, recimo zelene trake između kolnika mogu posaditi lukovičaste trajnice poput narcisa, tulipana, dvolisnog procjepka, šafrana i slično. Takve cvjetne livade izgledaju atraktivno baš u vrijeme kada već u gradu kreću prve košnje pa će biti upravo zbog toga zaobiđene. Tako će ljudi percipirati površinu kao cvjetnu livadu, a ne kao travurinu koju treba pod hitno pokositi jer izgleda neuredno.

Ivana Nobilo/Cropix

Od Zagreba do Pule, sve se više građana okuplja kako bi dalo glas stablima koje gradovi nemilosrdno, a neki bi rekli i nestručno, orezuju. Možeš li nam objasniti što je ‘tree topping‘ te koliko je stablo više od samog drveta – tko sve u njemu živi, hrani se, gnijezdi, skriva...i što se sve ruši kada se sruši ili obreže jedno stablo?

Tree-topping ili ovršavanje stabla je praksa koja se napušta u Europi a kod nas je u punom jeku. Takvu praksu moramo pod hitno zaustaviti. Nepotrebno je uklanjati tako ogromni dio krošnje stablu, posebice je to nedopustivo u vrijeme vegetacije. Ovršavanje je metoda koja se zapravo izvodi u vrlo rijetkim slučajevima kada se stablu predviđa kraj i kada mu se pokušava dati još jedna šansa gdje se snažnijim rezom pokušava potaknuti novi izboji. Ali nikako nije dobro ovršavati zdrava stabla s izlikom ‘oporavit će se on‘”. Izgleda da ih tako okljaštre da par godina nemaju brige. Neka stabla neće preživjeti takvu torturu, ona oslabe, postaju podložna bolestima i brza smrt im je neminovna. I drugo jako važno, drastično uklanjanje krošnji stabala i grmlja od 1. ožujka do 1.listopada bi trebalo zabraniti zakonom upravo zbog gniježđenja ptica. Inače se računa da na jednom odraslom stablu može živjeti od 200 do 400 različitih vrsta organizama! Nevjerojatan podatak. I sada si zamislite što znači ukloniti jedno zdravo stablo samo zato što nekom investitoru smetaju, jer proširuju cestu u gradu i ne percipiraju važnost stabala, jer netko misli da mu u vrtu radi previše smeća i slično. Svako odraslo stablo je neobično važno i stoga su u mnogim gradovima Europe zaštićena gradskim odlukama. A kazne za neovlaštenu sječu se drastično kažnjavaju. Primjerice, u Berlinu je uklanja stabla bez dozvole gradskog ureda kažnjivo i do 50 tisuća eura!

Kao razlog orezivanja visokog drveća često se navode pritužbe građana na vrane, njihovo graktanje, zalijetanja ili izmet. Je li to zaista opravdan razlog za drastično orezivanje, posebno u sezoni gniježđenja? I jesu li vrane, gradski dežurni krivci, zaista krive za nestanak manjih ptica u gradovima poput vrabaca ili je problem dublji?

Te pritužbe građana na vrane su česte i razumljive, ali to nikako nije razlog za uklanjanje stabala, ili njihovo ovršavanje, uklanjanje gnijezda i slično. Postoje alternative kako i metode kako se s njima može u gradovima ostvariti suživot i ja bih građane uputio da pročitaju naputke udruge BIOM. Oni su to vrlo jasno i dobro saželi. Isto je i s problemom alergija. To što se neki pojedinac požalio na alergiju nekog susjednog stabla nije razlog da se to stablo sruši. Reći ću vam dva argumenta. Jedan je taj da se polen prenosi na velike udaljenosti zrakom i da ako srušite brezu ispred njegovog dvorišta nije sigurno da on neće i dalje imati probleme s alergijom kad popuhne vjetar. I drugo, alergija traje vrlo kratko vrijeme, a stabla daju ogromne ekološke i zdravstvene prednosti svim građanima tijekom cijele godine. Grad Zagreb već ima strategiju primjerice da nova stabla koja će saditi budu vrste za koje se smatra da nisu visoko alergene. To je još jedan dobar način da se tom problemu doskoči.

Sve češće u gradovima viđamo životinje koje mnogi percipiraju kao divlje - poput lisica, kuna, pa čak i divljih svinja. Nažalost, reakcije lokalnih vlasti često su nasilne. Jedan od takvih primjera nedavno je slučaj masovnog izlova divljih svinja u Puli, gradu svega pedesetak kilometara udaljenom od Vrsara u kojemu ti živiš. Kako se osjećaš kada znaš da se to zbiva u tvojoj blizini te možeš li nam reći kako urbanizacija i način upravljanja gradskim prostorom utječu na potrebe tih životinja? I još važnije, može li se strah ljudi zamijeniti razumijevanjem?

Grozan je to osjećaj kada čujem pucnjeve u blizini svoje kuće. Zapravo mi je to teško prihvatiti. No taj lovački lobi je toliko jak i još mu država zakonima omogućava da ih mogu dalje ubijati. S obzirom na to da već smo već sada istrijebili tolike životinjske vrste i uništili njihova staništa, teško mi je shvatiti da je lovstvo još uvijek opravdano i ozakonjeno. To je toliko loše i neodrživo da iako nisam vidovit, mogao bih ustvrditi da za 50-100 godina neće više postojati lov kakvog ga danas poznajemo. Divlje životinje dolaze u grad u potrazi za hranom i zbog gubitka prirodnih staništa. Ubijanje stoga nikako nije rješenje. Ja sam čak pronašao i studiju koja potvrđuje da ubijanje divljih svinja zapravo samo potiče njihovo veće razmnožavanje. Nikada ubijanjem nismo riješili problem. Mi moramo naučiti živjeti s njima. U Berlinu su lisice toliko postale česte da su na lokalnoj televiziji pokrenuli emisiju s kojom ih simpatiziraju i predstavljaju ih s puno ljubavi. Tako ljudi uopće nemaju strah od njih. Poznato je da su lisice vrlo radoznale i zaigrane i zato su u blizini ljudi. Potpuno su bezopasne i ne mogu vjerovati da ljudi još uvijek žive u neznanju i tvrde kako lisice prenose bjesnoću. Ona je naime već odavno istrijebljena i stoga se lisica ne treba bojati. To potvrđuje o Zavod za javno zdravstvo. Također bih preporučio da ih se niti samoinicijativno ne hrani (u Berlinu je divlje životinje čak zakonom zabranjeno hraniti) kako bi mogle zadržati prirodan strah od ljudi.

Poljoprivrednici i oni koji drže blago u svojim vrtovima često divlje životinje gledaju kao prijetnju. A kad grad odobri izlov životinja, lovci samo zadovoljno trljaju ruke. Pogledajte, ja imam maslinik i povrtnjak i jasno je da u okolici žive prirodni predatori i da je moj vrt i njihovo stanište. To sam prihvatio kad sam se doselio i pokrenuo proizvodnju hrane u svom biovrtu. One imaju isto pravo biti tu kao i ja. Kako sam ja doskočio problemu da mi srne ne pojedu povrće i da mi divlje svinje ne unište povrtnjak? Kao prvo, uzgojim više povrća no što mogu pojesti. Ako i se i srne posluže mojim švedskim stolom, nikad ne pobrste apsolutno sve tako da uvijek ima dovoljno i za njih i za mene. Kako bi se obranili od divljih svinja, postavili smo električnog pastira koji se pokazao kao dobro rješenje gdje životinje odbija, ali ih ne ubija i ne ozljeđuje. Ljudi koji imaju stoku, perad i slično trebaju naprosto ograditi te površine. stvar riješena. Uvijek postoje rješenja koja nam omogućuju suživot s divljim životinjama. Teško mi je kad vidim kako se susjedi odnose prema domaćim životinjama koje imaju, koje samo iskorištavaju i njihovi osjećaji im uopće nisu bitni. Ja sam za da se pokrene policija za životinje gdje će se po hrvatskim selima sve češljati i kažnjavati one koji muče životinje. Kad bi se to pokrenulo, država bi mogla milijune zaraditi na kaznama.

Stiže ljeto – možemo li reći da su svaka krošnja i svaka zelena površina danas postale male urbane oaze? Kako bioraznolikost drveća i zelenih površina utječe na otpornost gradova – i koliko su raznovrsna stabla važna za zadržavanje vlage, snižavanje temperature, ali i opstanak životinja?

Različite vrste stabala, grmlja i livadnog bilja važne su za bioraznolikost i o mnogim vrstama ovise određene životinje. Ako se procjenjuje da na jednom odraslom stablu živi oko minimalno 200 različitih vrsta organizama, onda vam je jasno kolika je to ogromna ekološka vrijednost za gradski ekosustav. Stabla i gusta vegetacija s grmljem su pluća grada. Cvatuće grmlje i trajnice su iznimno korisne oprašivačima. U grmlju borave i gnijezde mnoge ptice. Stabla imaju višestruku ekološku vrijednost za ljude i gradsku mikroklimu. Ona filtriraju zrak, rashlađuju i stvaraju ugodnu klimu, zaslužna su i za stvaranje oborina ako je riječ u većim šumskim svojinama poput parkova i gradskih šumaraka jer transpiracijom oslobađaju vlagu od koje se kasnije stvaraju kišni oblaci, proizvode kisik... Prednosti su bezbrojne.

Imaš li osjećaj da se javno mišljenje polako mijenja? Jesi li primijetio da građani sve više prepoznaju vrijednost "divlje prirode" u gradu?

Svijest se sve više diže. To je primjetno. Od kada sam počeo javno pisati o tome, čini mi se kako su se građani sve više ohrabrili reagirati na devastacije prirode u svojoj okolini. Zadnjih godina su se pokrenule razne stranice na društvenim mrežama putem kojih građani negoduju i redovito objavljuju što se događa u njihovima gradovima. Evo u Puli su članovi građanske inicijative Protiv sječe, čiji sam i ja član izašli pred bagere kako bi zaustavili nepotrebnu sječu stabala. Nedavno smo izašli na ulice kako bismo pokazali jasan stav da se beskrupuloznim investitorima ne mora uvijek ići niz dlaku i da ne dopuštamo da uništavaju stabla radi svojih megalomanskih projekata i ega, već da postojeća stabla moraju uključiti u svoje projekte. I uspjeli smo. Pritisak smo izvršili i na sve kandidate za gradonačelnika i župana i zahtijevali od njih da jasno potvrde da će zaštititi stoljetna stabla koprivića kod jednog građevinskog zemljišta. Mnogi primjećuju kako se gradska stabla ovršavanju i previše orezuju i zbog toga izražavaju zabrinutost. Zato sam građanima pomogao i objavljivao takve slučajeve gdje bih točno objasnio zašto je takav način rezidbe i njege stabala nestručan i štetan. Sad kada ljudi malo više o tome znaju, skloniji su i otvorenije reagirati. I trebaju reagirati dok god ne ukinemo ovršavanje kao pogrešnu i nestručnu praksu kao i drastičnu rezidbu i uklanjanje krošnji u vrijeme vegetacije što je totalni no-go.

Kako bi izgledao grad koji stvarno uključuje životinje i bioraznolikost u svoj razvoj? Imaš li primjere dobre terenske i zakonodavne prakse – bilo iz Hrvatske, bilo iz inozemstva – koji te inspiriraju? Kako zamišljaš grad budućnosti?

Ja već četiri godine javno na svom Facebook blogu “Vrtlar Kruno” pišem o tome i iznosim primjere iz Njemačke i Berlina. Objavljujem i mnogo fotografija na kojima se vidi kako se u gradovima može živjeti u skladu s prirodom i održavati javne zelene površine u skladu za zaštitom životinja te kako se može vrtlariti u vlastitom vrtu tako da ne uzimamo iz prirode već ju svojim djelovanjem štitimo, potičemo bioraznolikost a u isto vrijeme ubiremo plodove i kreiramo vrt koji je koristan ne samo nama već i svim organizmima s kojima smo okruženi.

I na kraju, što bi poručio ljudima koji žele pomoći prirodi u svom kvartu, ali ne znaju kako? Koji bi bio tvoj prvi savjet – nešto konkretno, nešto ohrabrujuće?

Počnite od sebe. Počnite s malim balkonom. Uzgojite si vlastitu hranu. Ne špricajte nikakvim otrovima, radije koristite prirode alternativne načine i repelente kako biste otjerali predatore s povrća, voća i cvijeća. Kupujte cvijeće koje je korisno oprašivačima. Riješite se strahova, a on se rješava edukacijom. Mnogi imaju hrpe strahova od kukaca koje nađu na svojim povrtnim kulturama. Strah je stoga čisti znak neznanja. Prihvatite druge organizme u prirodi kao saveznike jer oni to i jesu iako se u nekom trenutku ne čine tako. Oni su saveznici u cijelom ekosustavu u kojem živite. Motivirajte druge tako da pokažete dobar primjer. Reagirajte kada vidite da netko muči životinju ili devastira prirodu.