Slikarica Natalia Borčić Peuc kratko je govorila na otvaranju svoje izložbe u Galeriji Kranjčar, no spomenula je kako su stanovnici otoka Visa nakon Drugog svjetskog rata osjećali da im je otok oduzet.
Malo tko, uostalom, i poznaje otok poput ove umjetnice koja je rođena na Visu te živi i radi na relaciji Zagreb - Vis. Upravo je to tema i njezine najnovije izložbe "Tuneli, osmatračnice i bunkeri", koja se može pogledati do 15. srpnja, a čija je kustosica Leila Topić. Dio je to projekta "Meštrovićev paviljon u gostovanju". Poznato je, naime, da se obnavlja Meštrovićeva građevina u kojoj je Hrvatsko društvo likovnih umjetnika na Trgu žrtava fašizma, pa izložbe održavaju u gostima, na različitim lokacijama, od izložbenih prostora do arhitektonskih ureda. Izložbu Natalije Borčić Peuc otvorio je Tomislav Buntak koji je na čelu HDLU-a.
Na prvi pogled izložbom dominiraju boje, ponajviše smaragdnozelena i tirkiznoplava. Naravno, valja se zagledati u svaku od tih slika, naći detalje - kupačicu u kupaćem, ponovno tirkiznom, radoznalog dječaka s maskom za ronjenje na licu, detalje pejzaža, kupače pred tunelom, alge, sol... Mnoštvo nanosa boje. Ne vidim, doduše, poput kustosice izložbe, ove plavozelene tonove hladnima, iako mi je jasno odakle polazi. Ponekad se pojavljuju i koraljnocrvena, žuta, narančasta, no u manjoj mjeri.
U svakom slučaju veliko je zadovoljstvo gledati koliko se ova umjetnica razvija iz ciklusa u ciklus. Priziva ono što nam je većini sada u glavi, toplo, nadajmo se i dugo ljeto koje je tek počelo. Ne znam kada je posljednji put u hrvatskoj umjetnosti netko tako uspio prizvati ljeto, moje omiljeno godišnje doba, poput ove hrvatske umjetnice koja od rođenja živi na otoku Visu, kojoj je on u krvi, ugrađen u DNK. Sve se to može iščitati u njezinim slikama. Najbolja su ona umjetnička djela koja osjećamo, koja živimo, koja su autentična, i to je ono što slikama ove umjetnice daje dodanu vrijednost. Prijetvornost se lako osjeti na slikama. Tehnika je neuobičajena, a boja je organski nanošena, odnosno umjetnica koristi kiseline, emulzije i organski razvijene pigmente. Možda najprivlačnija slika na izložbi je ona nekolicine ljudi ispred tunela, koji je u pozadini.
Leila Topić piše da istražujući prostore napuštenih tunela i osmatračnica autorica ne rekonstruira njihov izgled, nego evocira njihovu povijesno-materijalnu vrijednost. Rekla bih i da je riječ o njezinu autentičnom doživljaju pejzaža.
On dominira, no ponekad se na slikama može vidjeti i čovjek. Umjetnica slika Vis, no daleko od užurbane vreve, prikazuje samozatajnija, možda i slabije poznata mjesta otoka na kojemu izvan sezone živi tek nešto više od tri i pol tisuće ljudi. Riječ je o djelima koja osjećaju prirodu i treba ih gledati uživo kako biste shvatili o čemu pišem. Umjetnica je rođena 1989. godine te je studirala kod Matka Vekića, pa se na nekim slikama može naslutiti u kojoj je mjeri on utjecao na njezin rukopis.
Vjerujem da je mnogima poznata priča o Visu: u Jugoslaviji je ovaj otok zbog strateškog položaja bio zatvoren za strance, što je ukinuto tek 1989. godine. Dotad je čitav bio pretvoren u veliku vojnu utvrdu. Na površini od 90 km2 nalazilo se više od 30 vojnih objekata, uključujući podzemnu vojnu bolnicu i tunel za zaklon ratnih brodova. Opisuje se i da je "posljedica polustoljetne izolacije bilo gospodarsko zaostajanje i nemogućnost turističkog razvoja, a s tim povezano i veliko iseljavanje stanovništva. Godine 1944. na otoku je boravio i radio Tito, kada je Vis bio sjedište političkog i vojnog rukovodstva NOB-a (kako je naznačeno u kamenu) i gdje su se održavale sjednice Centralnog komiteta KPJ-a. Deseci vojnih objekata raštrkani su diljem otoka, a jedni od najpoznatijih su raketna baza Stupišće blizu Komiže i Titova špilja.
Svi ti vojni objekti danas su dio turističke ponude ovog megapopularnog otoka, na primjer tunel Crvene stine, koji je služio kao komunikacijsko sjedište te smještaj obavještajaca, telegrafista... Atomski obrambeni centar ukopan je čak 63 metra ispod zemlje, a vjerovalo se da se u njemu može preživjeti atomski napad. Tu su i topovska baza Nova pošta, građena kasnih šezdesetih, u kojoj se 1992. nalazilo čak 12.000 vojnika JNA. Iako nisam dugi niz godina bila na Visu i ne poznajem lokacije iz prve ruke, upravo su one, uopćeno, tema kojom se ova umjetnica bavi.
Njezine slike sada izložene u Galeriji Kranjčar imaju poveznicu i s njezinim prethodnim ciklusima, i bojom i temom. Prije tri godine, naime, slikala je sve važnije plaže otoka Visa: Zoglov, Duboka, Srebrna, Smokova, Grandovac, Bili bok, Stiniva, Pritišćina, Stončica i Kamenice. Pejzaž je tada slikala svojevrsnim drippingom i prolijevanjem, prskanjem bojom u različitim smjerovima i pod različitim kutovima. Također, u izvedbi se služila i eksperimentirala različitim tehnikama. Slike je izlagala kiši ili prskala različitim jačinama šmrka za vodu kako bi boja omekšala i kako bi dobila različite fakture.
Natalia Borčić Peuc izlagala je na mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu te je sudjelovala na više umjetničkih rezidencija. Na 7. Bijenalu slikarstva dobila je nagradu "Mlada umjetnica 7. bijenala slikarstva“ i nagradu "Kontrapunkt nagrada Vladimir Dodig Trokut, Iva Vraneković - umjetnici umjetniku".
Komentari
0