Njezin citat koji se najčešće ponavlja: "Znam da ne volim novac. Želim ga samo za kupnju manga, cimeta, riže, vode, mjesta za život, kupanja, ljubavi i uzgoja biljaka." Da doista to ne misli, Aja Monet, 37-godišnja umjetnica govorene riječi sigurno se ne bi okrenula jazzu i poeziji, nego hip-hopu i repanju. Izabrala bi Ricka Rubina za producenta i uživala u sigurnom pozamašnom prihodu. Talent nije upitan. Da je svjesna kako živi u današnjem vremenu, potvrdila je privođenjem jazza na Instagram. Opet ne samo glazbenim isječkom i fotografijom. Bilješka od 17. lipnja: "Plima se okrenula i zahvalna sam što sam aktivna umjetnica na turneji u vrijeme revolucionarnih promjena u srcima i umovima ljudi diljem svijeta. Biti na usluzi znači biti svrhovit. Zahvaljujemo. Za one koji su sumnjali i zauzeli ravnodušan stav, neka nas pokret nastavi suočavati i otkrivati; promjena nije kostim. I ne, revolucija neće biti na vašem feedu niti će ikada biti prenošena na televiziji. Vidimo se negdje u stvarnom životu uskoro jednog dana..."
Ona sama korijen svojeg izraza pronalazi u folkloru crne Amerike (koji se pogrešno identificira poopćenom etiketom "afroamerički"), gdje glazba i poezija dijele istu dušu. Identificira se s pjesnikinjama pokreta crnačkih umjetnosti, posebno Sonjom Sanchez, jednom od ključnih osoba crnog umjetničkog pokreta, pa sa šezdesetih sveprisutnom Nikki Giovanni, Audre Lorde (predstavljala se kao "crnkinja, lezbijka, feministkinja, socijalistkinja, majka, ratnica, pjesnikinja", a onda i Amirijem Barakom (LeRoi Jones), koji se našao kao jedini muški uljez u toj grupi, a koji je, već pretkraj života, put pronašao u suradnji s hip-hop grupom Roots koja je naginjala jazz aranžmanima (oni koji su rano imali kabelsku TV pamte ih kao kućni band Jimmyja Fallona). Sve one (pa i Baraka) bile su u dodiru s jazzom i otvorile su vrata glazbeno orijentiranim umjetnicima govorene riječi sedamdesetih godina prošlog stoljeća - "praocu rapa" Gilu Scott-Heronu, The Last Poets (upućeni promotor Dražen Kokanović doveo ih je 2010. na Zagreb Jazz Festival) i The Watts Prophets, pravim jazz glazbenicima koji su inspirirali hip-hop. Svi oni, kaže Monet u jednom od ne baš čestih intervjua, razumjeli su da pjesme ne moraju biti samo glazba, da pisani stih, ako je dobar, ima svoju vlastitu muzikalnost. Izvedba tu samo izvodi na površinu prirodni ritam, a glas približava uhu.
Koktel jazza i poezije nije, naravno, rođen sedamdesetih. Bitnički pjesnici Jack Kerouac, Michael McClure i Lawrence Ferlinghetti nastupali su krajem pedesetih u klubovima San Francisca s jazz glazbenicima koje nisu smatrali pratnjom, note su bile komplementarne riječima. Tako je, recitirajući uz jazz, u Torontu karijeru počeo i Leonard Cohen. Alen Ginsberg, vjerojatno najistaknutiji njujorški predstavnik beata, sinkopiranim stihom slijedio je glazbenu logiku jazza, ali je tome dodao vlastiti glazbeni pečat, miješajući jazz fraze s indijskim pjevanim mantranjem... A onda su tu i Bob Dylan i Patti Smith i Laurie Anderson koji su sve to preveli na jezik rocka i tradiciju dovukli u 21. stoljeće. Za razliku od Dylana, koji je na vrhuncu slave za sebe govorio da je prije svega "song and dance man", da bi se kasnije okrenuo konceptu i umjetnosti performancea (pa tko razumije, razumije), Smith se odavno predstavlja prvo kao autorica pisane riječi, glazba je na drugom mjestu, iako pomaže u punjenju kućnog proračuna. Anderson je nedavno posjetila Ljubljanu s fantastičnom grupom jazz glazbenika, mahom suradnika gurua njujorškog "down town zvuka" Johna Zorna, s kojim je i Lou Reed, njezin pokojni suprug, odradio svoje zadnje nastupe uživo.
Aja Monet sama sebe predstavlja kao "nadrealističku blues pjesnikinju", a onda i glazbenicu i "kulturnu radnicu". Koristi prostor između medija, a svaki od njih doprinosi sadržaju. Ili kao što je pisao kritičar u Pitchforku: "Gradeći na tradiciji ukorijenjenoj u govorničkoj vještini, Monet je kanal kroz koji se kanaliziraju znanje i mudrost njezinih prethodnika".
Biografija joj je odgovarajuće literarna. Monet je odrasla u istočnom dijelu New Yorka, u Brooklynu (s te geografske točke krenuli su, među ostalim, i Henry Miller, Paul Auster, Lou Reed, ali i u novije doba Jay-Z i GZA, Arooj Aftab...). Poeziju je počela pisati kao osmogodišnjakinja jer bila je, citiram, "fascinirana pisaćim strojevima i ljudima koji bi sjedili za pisaćim strojevima". Prva stvar koju je od majke zatražila za Božić bio je pisaći stroj. Zanimale su je priče i pripovijedanje te načini na koje ljudi pričaju priče.
Prvo ozbiljno iskustvo stekla je nastupima u Nuyorican Poets Caféu, meki portorikanskih, a onda i karipskih općenito pjesnika nastanjenih u New Yorku. Tu je 2007. godine, u dobi od 19 godina, na pjesničkom natjecanju (to je ipak Amerika) osvojila titulu Grand Slam prvakinje, čime je postala najmlađa prvakinja u povijesti tog mjesta. Sada više nije bila "ona mala crna iz Brooklyna", o njoj su počeli pisati i srednjostrujaški građanski mediji. Prvu tiskanu zbirku poezije ("My Mother Was a Freedom Fighter") izdala je deset godina kasnije i odmah je bila nominirana za nagradu NAACP (National Association for the Advancement of Colored People) za poeziju, ali i za dvije zbirke kratkih priča.
Od početka je jezik vezala uz ritam (pisaći stroj bio je njezin prvi metronom), a jazz je prepoznala kao temeljni zvuk crne zajednice. Nekoliko godina nakon objavljivanja prve knjige, 2024. izašao je njezin prvi glazbeno-govorni album "When the poems do what they do" (kad pjesme rade to što rade) i odmah je stigla nominacija za Grammy za najbolji album izgovorene poezije 2024. godine. Uz Monet, na albumu su se kao instrumentalisti našli Chief Xian aTunde Adjuah na trubi (bio je prošle godine na Zagreb Jazz Festivalu), Samora Pinderhughes na klaviru, Elena Pinderhughes na flauti, Weedie Braimah na djembeu i Marcus Gilmore na bubnjevima.
Vječno suzdržani New York Times pišući o njezinu prvom albumu izgubio je distancu: "Čudesni debitantski album Aje Monet aktivno promišlja svrhu performancea. Između ostalog, u uvodnoj pjesmi ‘I Am‘ ona svira djembe bubanj; gardenija u njezinoj kosi podsjeća nas na Billie Holiday; dreadlocks frizura na Boba Marleyja; tu je i posljednji mikrofon Marcusa Garveyja (crnog aktivista s Jamajke slojevite ideologije, prepoznatog i kao jednog od idejnih vođa rastafarijanizma). Ali, najvažnije od svega, piše Marcus J. Moore, Timesov muzički kritičar iz Brooklyna, ona je odraz zajednice: "Moguća sam samo zato što mi jesmo", uzvikuje. "Ovo nije prvi put da je njezina poezija uprizorena s glazbom, ali ovo je njezin prvi snimak, prvi put da se osjećala kao dio ansambla i prvi put da se njezine pjesme osjećaju kao pjesme. Ovdje ona nije samo bard već i vođa benda, koja iskorištava glatkoću i hitnost duše kako bi zajednici prenijela okrepljujuće poruke u vrijeme kada su joj prijeko potrebne."
Monet sada, kada nije na putu, nakon nekoliko godina koje je provela u "Malom Haitiju" na Floridi, ali i u Parizu, Londonu, Bruxellesu i na Kubi (svagdje po nekoliko mjeseci), živi u jednom od predgrađa Los Angelesa.
Činjenica je da je Monet svjesna zajednice, voli zajednicu i želi raditi za zajednicu. To zajedništvo element je koji se u zapadnom dijelu društva u značajnoj mjeri izgubio. Može ga se nanjušiti po manjim talijanskim gradovima, među Skandinavcima (ali i to sve više samo u teoriji) i, začudo, u po mnogim aspektima "hladnoj" Sloveniji (što je očito naša pogrešna percepcija susjeda).
Sve ovo trebalo je napisati kako bi se privukla pozornost na skori nastup Aje Monet u susjedstvu, u ranu subotnju večer, petog srpnja, u velikoj Linhartovoj dvorani ljubljanskog Cankarjeva doma u sklopu Ljubljanskog jazz festivala.
Ljubljana je mala, kao i Slovenija, ali njezin Jazz festival već je 66 godina (iako zapravo od 1966., kada su ga napravili međunarodnim i s Bleda preselili prvo na Križanke, a onda i u Cankarjev dom) jedan od centralnih glazbenih događaja srednje Europe. Ove godine, nakon što se promijenilo (i pomladilo) vodstvo i Cankarjeva doma i Jazz festivala koje sada vode Peter Baroš, iskusni plivač ljubljanskom kulturnom scenom, kao programski direktor Cankara, i Tina Lešničar, kao njegova prva suradnica za jazz i world music program, jazz je iz rezervata za muzičke arhiviste ponovo vraćen kao aktivan sudionik suvremenih društvenih zbivanja. Upravo nastup Aje Monet vjerojatno je najbolja potvrda hvatanja ritma s današnjicom. Uz Monet, koja stiže sa snažnom postavom glazbenika, u Ljubljani je ove godine i kvartet južnoafričkog bubnjara Ashera Gamedzea, nedavni gost Zagreba Nduduzo Makhathini, zagrebački stari znanac David Murray, ali sad s britanskim zvijezdama novog jazza Tarbaby, reperica i basistica Meshell Ndegeocello, Brandee Younger, koja je u jazz ponovo uvela harfu, kao i Cécile McLorin Salvant, francusko-američka multiplatformska umjetnica koja bi, vjerujem, svojim koktelom šansone jazza i nečega sigurno napunila i zagrebački "Lisinski".
U svemu tome ne treba zaboraviti da je Ljubljana, otkad postoji njezin jazz festival, znala prepoznati dolazeći trend. U doba Jugoslavije tu su prve nastupe u regiji, među ostalim, imali Modern Jazz Quartet, Art ansamble of Chicago, Sun Ra Arkestra, Chet Baker i Miles Davis (kojemu je drugi nastup u Ljubljani 1991. bio jedan od zadnjih u životu), Bill Evans, Archie Shepp, Pharoah Sanders, Ornette Coleman, Wayne Shorter, pa Bill Frisell, John Zorn s Masadom i Dreamers kvintetom...
Zagrepčani su u Ljubljani uvijek činili značajan dio publike. To je činjenica, ali i poruka zagrebačkim sponzorima kulturnih događaja. Ljubljanski jazz festival ove je godine od grada i države dobio četvrt milijuna eura, Zagreb jazz festival od Grada je dobio 60.000, što je bilo značajno povećanje u usporedbi s prijašnjim godinama, i od Turističke zajednice još 20.000. Točka.
Komentari
1