Nitko nije mogao ni zamisliti da će jedna obična noć u Arimi, malom trinidadskom gradiću, završiti krvoprolićem koje će šokirati cijelu naciju. U samo šezdeset sekundi, u potpunom mraku, trojica napadača ispalila su 53 metka u drvenu kuću Anise Rampersad.
Anisa se i danas sjeća svakog trenutka. “Probudio me zvuk eksplozija. Vidjela sam kako se soba moje starije kćeri svijetli od iskrica koje su stvarali meci”, rekla je. Ni ona, ni itko u obitelji nije znao tko je došao, ni zašto. “Ljudi pričaju svašta, ali mi nismo imali veze s oružjem, drogom, ničim.”
Masakr njezine djece, Faith, Ariane, Shanea i Tiffany, bio je samo jedan u nizu brutalnih napada koji posljednjih godina pogađaju otočnu državu nekad poznatu po karnevalima, glazbi i lagodnom životu. Ubojstava je u posljednjih trideset godina poraslo više od pet puta. Prošle godine zabilježeno ih je 623, najviše otkako se vode statistike. Ubojstva više nisu ograničena na noćne obračune u siromašnim četvrtima. Mnogi napadači više ni ne skrivaju lica, pucaju usred bijela dana, na ulici, pod kamerama, pred djecom. To pokazuje koliku moć oni osjećaju.
Bande u Londonu
Nakon tragedije, Anisini rođaci skupili su novac i pobjegli u Veliku Britaniju, gdje su zatražili azil. No, nisu bili jedini. U zadnjih deset godina broj azilanata iz Trinidada porastao je devet puta. Među njima, pokazalo se, nisu samo žrtve. Britanske službe primijetile su da se za azil prijavljuju i vođe bandi, koji bježe od sukoba koje su sami započeli, prenosi Telegraph. Neki među njima viđeni su kako nastavljaju upravljati mrežama iz Londona. Jedan od njih, navodi izvještaj lokalne policije, predstavljao je "ozbiljnu i neposrednu prijetnju sigurnosti Ujedinjenog Kraljevstva".
To je izazvalo revolt među običnim građanima, koji se sve teže bore za zaštitu. Rampersad je bijesna: “Ljudi koji su ubijali sada se skrivaju iza zakona. A mi koji stvarno bježimo od smrti ne možemo ni doći do sigurnosti.”
Na Trinidadu, nasilje već godinama bukti. Sve je počelo još šezdesetih, kad su kvartovske bande okupljene oko glazbenih skupina steel-pan instrumenata prerastale u kriminalne skupine. No, pravi kaos započeo je 2006., kada je tadašnji premijer Patrick Manning okupio vođe bandi u hotelu i ponudio im novac. U zamjenu za mir u četvrtima, vlada im je dala ugovore za javne radove. Umjesto mira, došla je nova faza rata. Broj bandi narastao je s 38 na 105 u samo četiri godine, a kriminalci su počeli smatrati sami sebe “vođama zajednice” s legitimnim pravom na utjecaj.
Kako su kvartovski šefovi postali moćnici
Jedan od njih je Akido “Sunday” Williams, nekadašnji diler, danas vođa lokalnog centra za mlade. Tvrdi da samo pomaže ljudima i pokušava spriječiti nove sukobe, no policija ga ne doživljava kao mirotvorca. “Oni me etiketiraju kao da sam sat na kojem piše Gucci. Zalijepili su mi tu etiketu ‘vođa bande’, pa je ne mogu skinuti.”
U pozadini cijele priče krije se i detalj da je Trinidad 1990. doživio pokušaj islamističkog puča, jedini takav u zapadnom svijetu. Neki bivši članovi tog radikalnog pokreta, inspiriranog američkim islamizmom i pokretom Nation of Islam, danas djeluju kao lokalni vođe, duhovni autoriteti ili mirotvorci u kvartovima koje država uglavnom prepušta samima sebi.
Život iza rešetaka
I dok neki pozivaju na dijalog, novi šef policije, pastor Junior Benjamin, poručuje da pregovora neće biti. On, međutim, priznaje da situaciju pogoršava i glazbeni žanr “Trinibad”, koji slavi nasilje i drogu, a čiji su izvođači često sami meta obračuna. “Ako ti glazba u glavu sipa nasilje, što će iz tebe izaći?” pita Benjamin.
Na terenu, granica između policije i bandi više ne postoji. Obje strane koriste iste metode, taktike i opremu. Dok policija koristi dronove za nadzor terena, bande ih koriste kako bi pratile kretanje ophodnji, pa čak i postavljaju snajperiste na krovove kako bi čuvali svoje teritorije.
U zemlji u kojoj pravna država sve više gubi tlo pod nogama, sve je više onih koji traže pravo da se sami brane. Privatni tečajevi samoobrane, oružje za osobnu sigurnost i kuće pretvorene u utvrde postali su nova realnost. Među onima koji više ne vjeruju državi je i kirurg Barrie Landreth-Smith. Tri puta su mu provalili u kuću, a iz prve ruke zna kako izgleda rana od metka, često ih šiva djeci. “Mi živimo iza rešetaka, a kriminalci se slobodno šeću.”
Na Trinidadu, čini se, više nitko ne vjeruje da će država vratiti osjećaj sigurnosti. Rješenja se zasad čine daleka, a dok ih nema, otok koji je nekad bio simbol opuštenosti i kulture sve se više povlači iza zatvorenih vrata.
Komentari
4