Isus je pred predstavnikom tuđinske vlasti, Poncijem Pilatom rekao: "Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas." Pilat, očito poznavatelj raznih filozofija onoga doba, skeptički primjećuje: "Što je istina?"
U prikazu knjige "A. D. 33." jučer u ovim novinama spominju se "priče o Posljednjoj večeri, ako im je vjerovati". Kao da se naš novinar pridružuje Pilatovoj skepsi, ali njegova je primjedba da te priče "jasno prikazuju židovski karakter Isusova života i službe, a ne kršćanski" začuđujući izraz neznanja. Ne samo da je Isus vjeran židovskoj baštini, nego će u naše doba papa Pavao VI. istaknuti da smo svi koji Isusa slijedimo "duhom Izraelci". Novi zavjet izvire iz Staroga, upravo je njegovo ispunjenje.
U Isusu se ostvaruje sve što su stari židovski proroci najavili o Spasitelju, ali u najtežem trenutku svoje Muke Isus i sam zapada u tjeskobu, kao da ne doživljava ni svoje božanstvo ni prisutnost Boga Oca. Jauče: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio" (Mt 27,46). Podrugljivci mu se smiju i izazivaju ga neka pokaže svoju moć i neka siđe s križa. On se ne pokušava poslužiti mnogo puta pokazanom nadnaravnom snagom, ne odustaje od žrtve. Premda mu je dušu obuzeo mrak pa ne osjeća Božju prisutnost, kao da toga časa ne uživa ni u smislu svoga žrtvovanja, ostaje vjeran ljudima za koje umire.
To žrtvovanje ne ovisi o religijskoj i kulturnoj baštini. Ljubav je istina koju se izravno doživljava, ne treba je tumačiti. Ona i umirući pobjeđuje smrt, ne podliježe filozofskoj sumnji, ona je naprosto pobjeda života i smisla. Ona je, i kad to nije odmah očito, jamstvo uskrsnuća. Ivan u svom prikazu Muke koja se danas u misama čita (Iv 18,1-19,42) posebno ističe da je Isus s križa njemu povjerio svoju majku i, uključno, njoj kao majci sve ljude. I u naše doba vjernici, prihvaćajući njezinu majčinsku ljubav, prihvaćaju i njegovu spasenjsku istinu.
Živko Kustić
U prikazu knjige "A. D. 33." jučer u ovim novinama spominju se "priče o Posljednjoj večeri, ako im je vjerovati". Kao da se naš novinar pridružuje Pilatovoj skepsi, ali njegova je primjedba da te priče "jasno prikazuju židovski karakter Isusova života i službe, a ne kršćanski" začuđujući izraz neznanja. Ne samo da je Isus vjeran židovskoj baštini, nego će u naše doba papa Pavao VI. istaknuti da smo svi koji Isusa slijedimo "duhom Izraelci". Novi zavjet izvire iz Staroga, upravo je njegovo ispunjenje.
U Isusu se ostvaruje sve što su stari židovski proroci najavili o Spasitelju, ali u najtežem trenutku svoje Muke Isus i sam zapada u tjeskobu, kao da ne doživljava ni svoje božanstvo ni prisutnost Boga Oca. Jauče: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio" (Mt 27,46). Podrugljivci mu se smiju i izazivaju ga neka pokaže svoju moć i neka siđe s križa. On se ne pokušava poslužiti mnogo puta pokazanom nadnaravnom snagom, ne odustaje od žrtve. Premda mu je dušu obuzeo mrak pa ne osjeća Božju prisutnost, kao da toga časa ne uživa ni u smislu svoga žrtvovanja, ostaje vjeran ljudima za koje umire.
To žrtvovanje ne ovisi o religijskoj i kulturnoj baštini. Ljubav je istina koju se izravno doživljava, ne treba je tumačiti. Ona i umirući pobjeđuje smrt, ne podliježe filozofskoj sumnji, ona je naprosto pobjeda života i smisla. Ona je, i kad to nije odmah očito, jamstvo uskrsnuća. Ivan u svom prikazu Muke koja se danas u misama čita (Iv 18,1-19,42) posebno ističe da je Isus s križa njemu povjerio svoju majku i, uključno, njoj kao majci sve ljude. I u naše doba vjernici, prihvaćajući njezinu majčinsku ljubav, prihvaćaju i njegovu spasenjsku istinu.
Živko Kustić
Komentari
0