Knjiga Sirahova iz koje danas čitamo (Sir 2,1-11) napisana je u starom Izraelu između 180. i 170. pr. Kr. Narod je živio u tjeskobi bez znakova nade da će biti bolje. Tuđinski vladari iz makedonske dinastije Seleukovića (od 201. do 142. pr. Kr.), osobito Antioh IV. Epifan, uvode štovanje poganskih bogova. Ugrožen je nacionalni i vjerski identitet. Neuspjele pobune dovode do velikih pokolja. Mnogi se snalaze dodvoravajući se vlastima i prihvaćajući tuđinske običaje. Treba li se pokorno prilagoditi ili uzalud ginuti? Pisac ove biblijske knjige naobražen je, vjeran i oprezan. Smatra da se vjernik ne smije poreći niti se predati. "Učvrsti svoje srce i budi jak i ne nagli kad napast dođe!" Kad napast nabuja, odluke se ne smiju mijenjati nego treba što smirenije ustrajati u onome što je već trijezno odlučeno.
Jednostavno ustrajati. "Prioni uz Boga i ne odmeći se da bi bio slavljen u posljednji dan." Izgleda da se tako može ponašati samo tko je siguran da će na kraju - na ovom ili na drugom svijetu - s Bogom pobijediti. A Bog može svoje ljude vrlo dugo ostavljati u poniženju. Zato: "Primi sve što te stigne i budi strpljiv u nestalnosti svoje bijede. Jer kao što se u vatri kuša zlato, tako i odabrani u peći poniženja." Prorok naslućuje da Bog svoje ne ostavlja u nevoljama samo da provjeri koliko su vjerni, nego da u tim patnjama oni zapravo sazrijevaju da postanu prikladni s Bogom drugovati. Najteže je što Bog kao odgojitelj ne drži odgajanike za ruku, nego ih pušta da sami hodaju, makar posrtali i padali. Kad se on svrsta među ljude kao Isus iz Nazareta, i sam će sebi nametnuti takvu tjeskobu. Baš danas čitamo iz Markova evanđelja (9,30-37) kako sebe naziva Sinom Čovječjim i kaže da se "predaje u ruke ljudima; ubit će ga - ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati". Tko jasno vjeruje u svoje uskrsnuće, može sve zlo lakše izdržati. Tko nema izričite vjere, može, makar mnogo teže, izdržati - ali ne iz inata nego iz poštovanja svoje čovječnosti u čemu je i nesvjesno uključena povezanost sa Sinom Čovječjim.
Živko Kustić
Jednostavno ustrajati. "Prioni uz Boga i ne odmeći se da bi bio slavljen u posljednji dan." Izgleda da se tako može ponašati samo tko je siguran da će na kraju - na ovom ili na drugom svijetu - s Bogom pobijediti. A Bog može svoje ljude vrlo dugo ostavljati u poniženju. Zato: "Primi sve što te stigne i budi strpljiv u nestalnosti svoje bijede. Jer kao što se u vatri kuša zlato, tako i odabrani u peći poniženja." Prorok naslućuje da Bog svoje ne ostavlja u nevoljama samo da provjeri koliko su vjerni, nego da u tim patnjama oni zapravo sazrijevaju da postanu prikladni s Bogom drugovati. Najteže je što Bog kao odgojitelj ne drži odgajanike za ruku, nego ih pušta da sami hodaju, makar posrtali i padali. Kad se on svrsta među ljude kao Isus iz Nazareta, i sam će sebi nametnuti takvu tjeskobu. Baš danas čitamo iz Markova evanđelja (9,30-37) kako sebe naziva Sinom Čovječjim i kaže da se "predaje u ruke ljudima; ubit će ga - ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati". Tko jasno vjeruje u svoje uskrsnuće, može sve zlo lakše izdržati. Tko nema izričite vjere, može, makar mnogo teže, izdržati - ali ne iz inata nego iz poštovanja svoje čovječnosti u čemu je i nesvjesno uključena povezanost sa Sinom Čovječjim.
Živko Kustić
Komentari
0