Ekstremne ljetne vrućine sve snažnije ugrožavaju proizvodnju Parmigiano Reggiana, jednog od najpoznatijih i najvažnijih talijanskih sireva. Kada temperature prijeđu 40 stupnjeva, krave manje jedu, više leže i daju manje mlijeka, u nekim slučajevima i do deset posto manje. No, problem nije samo u količini mlijeka, nego i u njegovoj kvaliteti, koja je presudna za sir s izrazito strogim proizvodnim pravilima.
Parmigiano Reggiano smije se proizvoditi samo na ograničenom području Emilije-Romagne i nekoliko susjednih pokrajina, a krave moraju jesti travu i sijeno uzgojene upravo ondje. Ako nema kiše, nema dovoljno trave, bez trave nema sijena, a bez lokalne hrane logično nema ni mlijeka potrebnog za proizvodnju autentičnog Parmigiana. Klimatske promjene zato za ovaj sir nisu apstraktna prijetnja, već vrlo konkretan udar na cijeli lanac proizvodnje.
Vrućine pritom povećavaju troškove na svakom koraku. Farme ulažu više energije u ventilatore i sustave za hlađenje, dok skladišta u kojima kolutovi dozrijevaju najmanje godinu dana moraju održavati stabilne uvjete i tijekom dugotrajnih toplinskih udara. U velikim skladištima potrošnja energije tijekom najintenzivnijih vrućina porasla je oko 30 posto, što pokazuje koliko se brzo klimatski problem pretvara u financijski problem.
To bi dugoročno moglo značiti skuplji Parmigiano Reggiano, veći pritisak na male proizvođače i još izraženiju razliku između pravog proizvoda zaštićenog oznakom izvornosti i jeftinijih industrijskih imitacija. Velike zadruge i kompanije lakše mogu financirati hlađenje, obnovljive izvore energije, bolju izolaciju i sustave za upravljanje vodom, dok će manje farme takve investicije teže podnijeti.
Priča o Parmigianu zapravo je priča o budućnosti europskih proizvoda koji ovise o terroiru, lokalnoj klimi i dugoj tradiciji. Sir se ne može jednostavno preseliti u hladniji kraj niti mu se bez posljedica može promijeniti hranidba, jer bi tada izgubio ono zbog čega je poseban. Ako se ritam suša i ekstremnih vrućina nastavi, pitanje neće biti samo koliko će Parmigiano Reggiano stajati, nego može li proizvodnja ostati jednako vjerna pravilima koja su ga učinila svjetskom gastronomskom ikonom.
Svakako, ako klimatski stres smanji količinu dostupnog mlijeka, a troškovi energije, vode i stočne hrane nastave rasti, najkvalitetniji kolutovi mogli bi se sve više pretvoriti u robu za restorane, specijalizirane trgovine i kupce spremne platiti premiju. Paradoksalno, klima bi tako mogla dodatno pojačati tržišnu vrijednost velikog talijanskog simbola, ali uz cijenu smanjene dostupnosti i sve neizvjesnije budućnosti za male proizvođače koji su njegov temelj. Što nikako nije dobro.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....