BISTRO APETIT: ''Proganja me jedna misao. Ništa tu nije bilo loše i ništa nije bilo stvarno jako dobro.''

Moja je želja odlaskom u Apetit bila da to iskustvo tamo i doživim. Posebno me je, naime, zainteresirala objavljena profesionalna biografija Marina Rendića, jer sam imao prilike jesti baš u svim proslavljenim restoranima u kojima je on naukovao. Redom su to brojnim zvjezdicama ovjenčani - Noma, Arzak, Enoteca Pinchiorri, odnosno Mugaritz, koji je još na popisu njegovih želja, dok se meni ta želja svojevremeno ispunila. Arzak i Noma moja su dva od tri najdraža gastronomska iskustva, pa sam u Apetit išao s vrlo visokim očekivanjima. Ambijent ovog restorana (ne znam zašto inzistirati na pojmu bistro) oduvijek je bio ugodan. Bistrot je povijesna pariška “izmišljotina” (navodno ruske etimologije, быстро je na ruskom brzo!) za skromniji, često podrumski lokal jednostavne prehrane. No, ako već ne smije biti restoran(!) onda bi možda druga francuska “izmišljotina”, brasserie, bila pogodnija. Apetit je smješten u zelenom okruženju Jurjevske ulice, neposrednoj blizini Cmroka i Tuškanca, u prestižnoj oazi zagrebačkog luksuza gdje velikoj skromnosti i nema mjesta.

Radi se u stvari gotovo o staklenom paviljonu s predvorjem u kojem je smješten šank, pa se čini da jedete na otvorenom, što daje stanovitu draž. U svom je restoranu chef osmislio dva degustacijska menija od 5 i 7 sljedova, dok je à la carte simpatičnim nazivima podijeljen na Prvi dojam, Sredinu, Nešto toplo i Nezaboravni trenutak. Moj je prvi dojam bio da igraju na sigurno, jer se redaju škampi, tuna i steakovi, sve u nekoliko varijanti. I riblji carpaccio i hobotnica koje smo naručili kao hladna predjela bili su vrlo solidna okusa, a dekoracija je bila eksplozija boja, u slučaju hobotnice i trunku koloristički pretjerana. Ravioli punjeni kozicama bili su ispravno skuhani i kozice su se lijepo osjetile u punjenju, pjenica od bosiljka je potpuno nepotreban dodatak na tanjuru. Pjene su uglavnom izašle iz mode fine dininga u trenutku kada ih je počela servirati svaka bolja zalogajnica. Obični list svježeg bosiljka, mirisom, aromom i bojom mi se čini puno prikladnijim.

File brancina na kremi od slanutka i umakom od školjki bilo bi još bolje jelo da su sirovi listovi baby špinata bili nekako oplemenjeni (sprej slanog putra mi prvi pada na pamet). File tune, taj sveprisutni klasik hrvatskih restorana, nije potrebno pretjerano komentirati, osim da je nepotrebno razrezan i serviran u više komada, pa se jelo može zvati i “tuna na komadiće”. Semifredo je bio razočaravajući, a ponovni teror bojama se nastavio. Cigara od čokoladnog ganachea s infuzijom Cohibe samo je blijeda interpretacija velikog deserta najmlađeg brata iz obitelji Roca. Jordi Roca kreirao je, naime, ludi desert još dvijetisućitih tako da je upuhivao dim cigare (Partagás Series D no. 4) u stroj za sladoled, pa takav zadimljeni sladoled punio u čokoladne tuljce. Dim inkorporiran u jelo, a naročito u desert, tada je predstavljao ogromni kulinarski novum koji je uz druge inteligentne inovacije i autorsko kuhanje doveo braću Roca na pijedestal najboljeg restorana na svijetu (El Celler de Can Roca, 2015.).

Vinska karta je raznovrsna. Mene je razveselilo vidjeti dragulj među desertnim vinima, Château d’Yquem Sauternes iz 2002., a ujedno me malo razočarao nedostatak predikatnih traminaca naših Iločkih podruma. Sauvignon Korak za koji smo se mi odlučili lijepo je komplimentirao riblji meni. Ukupni dojam koji sam stekao nedavno ručajući u Apetitu blijed je poput gore opisane interpretacije deserta. Nisam uspio u onome što smo pojeli pronaći niti blažu reminiscenciju autorstva velikih kuhara, i očitih uzora, čije citate možete pročitati na mrežnim stranicama Bistroa Apetit. Sala za ručak bila je sablasno prazna, pa se čini da će chef Marin Rendić morati prestati igrati na sigurno i čim prije pokazati gostima što je naučio u restoranima spomenutim na početku. Proganja me misao koju sam podijelio s kolegom na kraju ručka. Ništa tu nije bilo loše, rekao sam mu, i ništa nije bilo stvarno jako dobro. Kolega, i sam veliki gurman i kućni kuhar, u potpunosti se složio. Moja visoka očekivanja ovog se puta nisu ispunila, pa sam sklon zaključku da je naziv restorana ili bistroa trenutačno najmanji problem za Apetit.

Za ovaj restoran glasujte OVDJE!