Fotografije: Mario Kučera
Ljudi su zaboravili na polaganost. Jednostavno sjesti i satima guštati u dobroj spizi. Ispijati čašu vina, gutljaj po gutljaj, smijati se, toćati i opet uzeti po zalogaj", komentirali smo tako Gabrijel i ja sladeći se domaćim likerom od mandarina na terasi njegova restorana.
Gabrijel Marinković otvorio je Dišpet (inat) s autohtonim jelima koja teško možete pronaći bilo gdje na otoku. Dišpet, kaže, iz dišpeta drugima, da se može napraviti nešto drugačije i ponuditi iskrena hrana kako se nekad kužinavalo doma. Cijelu priču vodit će njegov sin Mirjan koji je osmislio cijeli jelovnik uz neizostavne ženske ruke mame Irene i sestre Marije.
Kako je sve krenulo? Pa, priča je prilično jednostavna, ali poprilično duga. "Godinama smo bili u turizmu, a moj otac bio je direktor Zlatnog rata, tako da smo u ovoj branši zapravo - oduvijek. Kao dite sam hodio po Braču i s ocem jeo upravo ova jela", prisjetio se Gabrijel. "Petnaest godina radio sam kao profesionalni ribar, imao svoj brod i prodavao ribu. Ipak, moja velika želja bila je zemlja pa mi se to i ostvarilo nakon što smo prodali kuću. Tako smo krenuli prvo s vinogradom pa kasnije zasadili i malo voća i povrća. Obožavam zemlju jer mi donosi mirnoću", rekao je Gabrijel i otišao razgorjeti vatru koja je živahno tinjala.
"Htjeli smo ljudima ponuditi nešto što drugi nemaju, a opet da se ne komplicira i da cijela priča bude izvorna, baš kako se to ovdje radilo prije sto godina", nadovezao se Mirjan.
Jedno od jela koje pripremaju je i butalac, janjeći but špikovan s pancetom, mrkvom i češnjakom pa se tako peče nekih sat vremena na špicu (ražnju), a za dodatnu sočnost negdje na pola pečenja omataju ga janjećom maramicom.
"Janjeću maramicu koristimo i u drugim jelima. Kad žena kuha tripice, isto je ubacimo, a recimo gradele su najbolje ako maramicu staviš sa strane pa se ona lagano topi i zatim meso premazuješ njome!" otkrio nam je Gabrijel.
Stočarstvo je nekad bilo od iznimnog značaja za Brač, no s obzirom na to da su Bra - čani prilično samozatajni, njihova janjetina nikad nije dosegla kultni status poput, primjerice, krčke ili creske. Vrijedi napomenuti da je riječ o iznimnoj namirnici jer je stoka bila primorana jesti mediteransko bilje prekriveno morskom posolicom. Neki zapisi upućuju na to da je prije rata ovdje bilo oko 45.000 grla dok se danas ta brojka kreće oko 30.000. Brojne zanimljivosti nisu poznate o Braču, s obzirom na to da svoj trud i rad skrivaju kao zmija noge pa jednako tako malo tko zna da ima duplo više obrađenih maslina od cijele Istre.
Za kuhana jela i deserte zadužena je gospođa Irena, a posebno nas se dojmio sir u cukru, autentičan desert koji se priprema od mladog ovčjeg sira starog dan-dva koji se potom preprži u karameliziranom šećeru. Imaju i kozlića na žaru koji je Mirjanov favorit, a otkrio nam je i kako je kozlić bolji pečen na ražnju, dok je janjetina bitno slađa u komadima. Gabrijel je specijalist za peku, od ribe nude lubina i komarču, posebno smo se razveselili kad smo na meniju vidjeli sataraš i šufigane tikvice. I mamo svoje koze i nešto ovaca, a s vremenom planiramo povećavati njihov broj", rekla nam je gospođa Irena.
Njihova je priča iskrena baš zato što je cijela obitelj živi. Imaju svoj vinograd, na karti je isključivo njihovo vino, a posebno su zanimljivi domaći likeri te bijeli prošek. Oni su se vratili toj polaganosti s početka priče. Kod njih nema kompliciranja ni filozofije. Jede se dobra spiza i to je jedino bitno. Polagano. Baš kao što se i treba ponašati na otoku ako već ne možete u stvarnom životu, onda bar u ovom paralelnom svijetu dok vas more zapljuskuje sa svih strana.