Piše: Mateja Domitrović
Snima: Berislava Picek/EPH
Sve se zazelenilo i propupalo i definitivno je vrijeme da se skinemo s teške i masne zimske hrane. Dakle, pravac u prirodu, u šumu ili na livadu, ma bilo gdje na čišćenje i pročišćavanje tijela i duha. I nas je ponijelo, izmamilo nas sunce i namamilo na zeleno na tanjuru.
No, ovaj put po ručak nismo otišli na plac već direktno na izvor, gdje raste samoniklo jestivo bilje. Ovaj put naša ruta bio je kraj pored Siska, točnije selo Bok Palanječki čija polja, šumarke i livade itekako dobro poznajem. To je moj kraj, ali i fotografkinje Berislave koja u svojoj Dužici bere i sadi sve moguće jestive divote.
Tamo poznajemo svaku travku i svaki komad zemlje i znale smo po što točno idemo. Divljih šparoga naravno nema, no ima bljušta, kukača iliti kuka kako ih zovu u Dalmaciji. No, ovaj put nismo imali sreće s njima jer za njih je ovdje u unutrašnjosti još malo hladno. Ali, uskoro će i one završiti u nekoj salati ili trajbanim jajima – popularnoj fritaji.
Moj tata Mijo već je izvidio situaciju: cure nešto ćete naći, ovdje nećete ostati gladne. Glavna oprema za berbu divljeg zelenja su gumene čizme i nož ili škare. A nisu na odmet ni pomagači, više pari očiju i poznavaoca divljih vrsta nikad na odmet, a što više ekipe na kraju za stolom još bolje. No, na posao ne valja krenuti gladan pa smo prvo zamezili; preveli sir, mladi luk i špek.
Pravo seljački i totalno dobro. Jelovnik od divljeg bilja već smo složile; pesto od medvjeđeg luka s trljama kupljenim to jutro kod Šime na Trešnjevci, salata od maslačka s inćunima, kajgana s gljivama i vlascem i pita, odnosno quiche s koprivama. Košara svega stigla je u Zagreb i u Berinoj kuhinji krenula je priprema i uslijedila gozba.
Naš izbor nije bio povelik, no dovoljan za potrebnu nam dozu vitamina i sreće. Koja nas još drži.