Cijela priča započela je prije početka ljeta 2024. godine, kada se poznati kuhar, autor i podcaster David Chang našao u središtu skandala. Tema je bilo njegovo chili ulje, koje je dovitljivo nazvao Chili Crunch, a zatim je poslao sudska upozorenja pred tužbu svima koji su se tijekom godina poželjeli koristiti tim nazivom. Sve je preraslo u skandal kada se saznalo da su se na njegovom tapetu našli i neki mali restorani i poslovi koji bi zbog toga mogli propasti, pa je Chang, pod pritiskom ekipe na internetu i valjda u strahu da ne bude "cancelan", odlučio pognuti glavu i odustati od daljnjih tužbi. Sve to promatrao je cijeli gastronomski svijet, svi mi koji, uz umami, volimo i dozu napetosti i skandala i, iako bi moralno bilo osuditi ga i više i ne pomišljati na kupnju njegovih proizvoda koje nudi u sklopu Momofuku brenda (pod kojim je i nekoliko restorana), u meni je, zapravo, baš nekako narasla želja da isprobam taj slavni Chili Crunch. U New Yorku je u to vrijeme bila jedna moja prijateljica, ali nije ga uspjela nigdje pronaći, pa sam od te ideje nakratko odustala.
I tu nastupa Darko. Za početak, odmah ću reći, ne znam je li veća sreća Darka Kontina imati ili mene nemati za prijatelja, ali to ćete na kraju ove drame prosuditi sami. Dakle, moj prijatelj Darko krenuo je u New York, grad svog života, u život svojih snova. Budući da se baš bližio moj rođendan, optimistično i potpuno neopterećeno pitao je imam li ikakvih želja, ne sluteći što će mu one zapravo donijeti.
"Jedina želja mi je, kad si već u New Yorku, isprobati Chili Crunch Davida Changa. Evo, ako mi to možeš omogućiti, bit ću ti jako zahvalna", rekla sam, ne nadajući se previše, a još manje sluteći da će moja želja Darkov boravak u New Yorku pretvoriti u ljutu noćnu moru.
I tu je sve krenulo. Prvi korak bio je obići nekoliko Whole Foods dućana, gdje obično drže Momofuku proizvode, ali s time nije imao previše sreće. Nije htio odustati pa se odlučio na, činilo mu se tada, najjednostavniju opciju. Naručit će Chili Crunch preko službene stranice, stići će mu na adresu, i svi zadovoljni. Chili Crunch je, navodno, stigao, ali Darka nije bilo kod kuće i stvar se tu počela zakuhavati, jer u međuvremenu je, siguran u to da će sve stići kako je i obećano, krenuo u potragu za ambalažom u koju će ga prebaciti, s obzirom na to da je originalno pakiranje veće od 100 mililitara, koliko može unijeti u avion. U toj je potrazi pronašao samo mala pakiranja ginger shotova (tri za 20-ak dolara, prava sitnica).
"Bitno da imaju boce od 10 litara, jer to ti svaki dan treba, ali male teglice nigdje. Ne znam peče li me sada više trbuh od nervoze ili od đumbira koji sam popio da ispraznim bočice", rekao mi je Darko, očito iznerviran.
Nakon neuspješne dostave na kućnu adresu, Darko je idućeg dana nakratko odgodio poslovne planove, neke navodno jako važne, kako bi usput svratio do Momofuku restorana. Ako ništa drugo, možda ulje može kupiti ovdje. Nije imao sreće, jer Momofuku radi dva dana u tjednu - vikendom.
U međuvremenu, dok je on obilazio New York da bi udovoljio svojoj očito vrlo dragoj prijateljici u Hrvatskoj, ja sam poslom posjetila zagrebački SOI Fusion restoran. Ušla sam u priču s njihovim voditeljem Vedranom Gulinom, koji je također vjerno pratio dramu oko Changova Chili Cruncha, i ponosno mi obznanio kako ga je on isprobao i kako u SOI-ju rade daleko bolji. Čak mi je i spakirao teglicu da ih usporedim jednom kada u ruke dobijem Changovu varijantu. To je značilo da je pritisak za Darka još veći. Ako ne uspije, sada će razočarati dvije osobe. To mu, naravno, nisam propustila napomenuti.
Sudbonosni dan dogodio se u subotu, dan prije njegova povratka u Zagreb, kada je već bijesan, ali još uvijek ne i spreman odustati, posljednji put svratio do Momofuku restorana.
"Nisu me čak ni pustili unutra, nisam imao rezervaciju, molio sam ih, rekao sam da samo želim taj vražji Chili Crunch. Stajao sam ispred restorana, razmišljao o životu i što sve ovo meni treba. U međuvremenu me troje ljudi došlo pitati što ja to ovdje radim. Onda je došla jedna lijepa djevojka, a ja sam joj, već jednom nogom na rubu, objasnio zašto tu stojim. Napumpao sam priču što sam najviše mogao, spominjao gastro novinare, vlasnike restorana, testiranje, usporedbu čili ulja s onim Davida Changa, koje je navodno najbolje na svijetu. Sve samo da ga dobijem u ruke. I uspio sam", prepričavao mi je napokon Darko.
Lijepa mu se djevojka, poput kakvog gastro anđela, smilovala i, iako u restoranu nisu imali gotov proizvod koji bi prodali zadovoljnim gostima, u kuhinji su pronašli kantu s chili crunchem koji oni sami koriste, i žlicama napunili male plastične posudice koje su mu zatim predali. Sve je to Darko pošteno platio (i novcem i kasnijim razlijevanjem po toaletnoj torbici) pa tako danas nemam problem napisati da je Vedran iz SOI-ja zaista imao pravo - njihov zagrebački chili crunch, barem za mene, zaista je bolji.
A kakav je Changov? Hrskav, žustar i jako ljut. Kao i sam David Chang. U pitanju je čili, naravno, pa se to nekako očekuje, ali u usporedbi sa SOI-jevim chili crunchem, pomalo prazan. U SOI-ju mu dodaju poštenu količinu toplih začina, koji ga lijepo upotpune, dok je ljutina prisutna, ali ne pokriva ostatak sastojaka. Sorry, Chang.
Na kraju, što još uopće i mogu dodati, osim da, kao što su Rick i Lisa imali Pariz, a Kathleen Kelly i Joe Fox e-mail, tako Darko i ja imamo Chili Crunch Davida Changa. I jednom ćemo se svemu tome dobro nasmijati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....