Svako je branje maslina meni jako lijep događaj. Bere se u listopadu uvijek za lijepa dana, obično uz dobro raspoloženu ekipu gazdinih prijatelja koji su se, kako se ritual berbe ponavlja svake godine, prometnuli u djelotvorne berače. Zbog te efikasnosti, a i stvarne nemogućnosti da se bere i po pretoplom zvizdanu, sve je uvijek gotovo do podneva pa se ritual nastavlja jednako tako obveznom marendom koja zna prerasti, ako je posao završen, i u ozbiljnu gozbu koja potraje i dugo u noć.
Sigurno to nije bilo tako nekad kao danas kad maslinarima, da bi bili efikasni, pomažu brojna mehanička pomagala - tresačice ploda, mreže razapete oko maslina, traktor s usisavačem koji masline učas sakupi u kašete - pa je berba skraćena na sasvim ugodno vrijeme u kojem se i ne možeš baš ozbiljno umoriti.
Ova berba, iako pamtim svaku prošlu, bila mi je najljepša zato što sam bio kod izuzetnih ljudi i na izuzetnome mjestu. Lupieriji, čiji korijeni sežu u sela pod Dolomitima, ovamo su se doselili u XV. stoljeću. Oduvijek su bili zemljoradnici, a onda i maslinari. Tek su ove posljednje dvije generacije, kod kojih sam bio u masliniku, prekinule tradiciju. Pino Lupieri radio je kao električar i dugo mu nije padalo na pamet baviti se maslinama. Berba je sjećanje na hladnoću, promrzle ruke i blatnu zemlju, frustracija je iz djetinjstva kada se cijela “fameja” na Dan Republike, 29. studenoga, našla u “maslinama” jer je bio praznik pa nisu morali ići na “delo” u poduzeće. “Nikad više”, rekao je Pino... I kako to često biva, kad je prije devet godina otišao u mirovinu, brzo je shvatio da ne može doma sjediti i gledati televiziju, nego mora nešto raditi. Sjetio se djedovih maslinika i odjednom je iz memorije prebrisao sjećanja na mrske dječačke dane u kampanji. Polustoljetno izbivanje sa zemlje odjednom je postalo “projekt za peniju”
- Samo, ubrzo sam shvatio da za par hektara djedovih maslinika i šikare koju smo dobili u zakup od države treba puno više od hobističke razbibrige. U godinu, dvije odjednom smo imali 28 hektara, a to je velik posjed, pa sm pitao sinove da mi daju ruku. Mlađi nije želio napustiti posao u Zagrebu, a Andrea je pristao, evo neka sam kaže.
- Radio sam kao pravnik kod brodara, a to baš nije posao iz kojeg ostaju neka djela, za rezultate moraš čekati godinama. Zapravo mi se očeva ideja odmah svidjela. Prijepodne izoreš pola hektara i odmah vidiš što si napravio. Krenuli smo kao tabule raze, što je zapravo dobro jer je tradicionalno istarsko maslinarstvo najortodoksnija grana poljoprivrede. Sve se radi kako je dida radio. Ja nisam bio opterećen time jer nisam pojma imao što je dida radio, pa smo se obrazovali kako treba. Išli smo u Italiju, u Pugliju. To je kao Istra, samo 1000 kilometara južnije, isti teroar, ista crljenica kao naša, ali su tehnološki daleko ispred.
Devetogodišnja maslinarka
Od tamošnjih maslinara učili smo o zemlji i rezidbi. Orezivanje stabla je najvažnije za masline. Onda smo išli u Perugiu gdje je jako dobar agronomski fakultet koji ima otvorene tečajeve za edukaciju maslinara. Platiš i nauče te sve što te zanima. Poslije to samo prilagodiš svojim datostima. A 2010. krenuli smo čistiti zemlju, zapravo prvo sjeći makiju, pa vaditi kamenje, a godinu dana poslije zasadili smo prve masline. Zapravo smo učili iz pogrešaka. Gledaš, opažanje je jako bitno i vidiš kako ideš prema boljem. Mama je ostala u kući, brat dolazi ‘dat ruku’ u berbi, a kći se već od četvrte godine počela zanimati za ulje. Sad joj je devet i ima štand u našoj trgovini u Vodnjanu gdje ljudima nudi na kušanje naša ulja. Zna sve sorte u svakom masliniku, a posebno je dobra u određivanju koja šarža buže ide u ulje za etiketu For kids. To je jedno od naših monosortnih ulja. Djeca imaju jako izražen ‘feeling’ za gorčinu.
Odlučili su se za potpuno prirodni put tretiranja nasada, maslina u masliniku i njihove prerade u ulje odmah nakon berbe.
Kad smo se približavali jednom od maslinika u razgledavanju njihovih posjeda, činilo mi se da su oni i uzgajivači cvijeća jer se sve u njemu žutjelo. Bila je to jedna od zelenih gnojidbi. Prošli su mjesec zasijali rikolu koja sada cvate žutim cvatom. Desetak većih i manjih parcela, nedaleko jedna od druge, nalazi se na najboljoj istarskoj poziciji.
- Ovo zovemo Campi bieni (dial. dobra polja) i proteže se prema sjeverozapadu, od Pule prema Barbarigi, a šire područje zovemo Terre arse. To je blagih padina koje se spuštaju prema moru, dobre insolacije i vječnog provjetravanja, ljeti maestrala, a zimi bure. Prema istoku je omeđeno djelomično današnjom željezničkom prugom koja ide prema Lupoglavu i onom prema sjeverozapadu, zaraslom u šipražje, koja, nažalost, iščezava iz svijesti čak i nas Istrana. Zamislite kakva mora da je bila velika atrakcija kadu su Kanfanar spojili s Rovinjem, a bila bi i danas, još i veća, samo da ima malo više pameti. To je bio rođendanski poklon caru Franji 1873. dan prije Badnjaka. Pruga je ukinuta 1966. godine. Sjeverno masline ne uspijevaju dobro pa se nikad nisu ozbiljnije niti sadile. Lupieriji su maslinike, nakon što su našli vodu na 80 metara dubine, povezali tri kilometra dugim cjevovodom pa kad je zemlja presuha, kompjutoriziranim sustavom pod svako stablo isteče upravo toliko vode koliko mu je potrebno da i dalje svoje korijene pušta u dubinu, upijajući iz zemlje sve potrebne minerale. Ali, tu su i fascinacije iz povijesti. Svi su im maslinici ograđeni gromačama, a one su tu još od rimskog agera i zapravo omeđuju nekad rimske posjede. Tu su dvadeset stoljeća i, srećom, takve su kakve su ih složili rimski robovi. Zbog njih ti je odmah jasno i što su Arena, i Zlatna vrata i Augustov hram ili oni posvećeni Neptunu, Marsu i Veneri, tu preko puta na Brijunima na koje gledamo iz maslinika i svih tih tristotinjak većih rimskih lokaliteta uokolo, i posvuda rimske vile s komadićima mozaika o koje se spotičeš, pa vjerujem da mnogi misle da su ruševine kakve nedavno srušene bespravne gradnje.
Lupierijeve masline rastu iz povijesti čiji duh odjednom osjećaš i bude ti jasno zašto ovaj kantun zemlje zovu svetom.
Ali, nije tu sve rimsko, ima toga i iz prijašnjih vremena. Na kraju maslinika, u šikari, naziru se neke građevine kojima nitko još nije sa sigurnošću odgonetnuo počelo. Pino je fasciniran njima, razgrće granje kako bismo vidjeli podosta velika kružna zdanja. Puno njih, jedna do druge, građene, vjeruje, po nekom solarnom principu. Dva velika kruga jasno su vidljiva na Googleovoj satelitskoj snimci, no zbog bujne makije ne i ono u što smo gledali pod krošnjama. Samo pedesetak metara dalje djelomično je restauriran lokalitet Svetog Mihovila Vodnjanskog, ostaci srednjovjekovne bazilike čiji su davni temelji vjerojatno pripadali spomenutom nestalom naselju koje tek čeka da ga se istraži. Samo četiri sata nakon berbe u najsuvremenijoj uljari obitelji Grubić u Balama poteklo je mlado ulje. Divna je okusa, a u njemu slutim i ona iz davnina, zemlje na kojoj su rasle i rimske masline.