Fuzija u kontekstu hrane, a ne fizike naravno, ima danas različite konotacije. Od sedamdesetih godina 20. stoljeća fuzijska kuhinja predstavlja kombiniranje (i spajanje, fuziju) različitih kulinarskih elemenata iz najmanje dvije ili više različitih kulinarskih tradicija. Spajanje različitih namirnica iz različitih podneblja u kulinarstvu i gastronomiji, naravno, poznato je otprije. Posljedica je to povijesnih migracija ljudi onih su sa sobom nosili i svoju kulinarsku baštinu te je miješali i prilagođavali novim geografijama koje su otkrivali i novim tradicijama koje su prihvaćali.
Paradigmatski primjer takve rane fuzije danas je tradicionalno britansko jelo “fish and chips”, čiji su korijeni u židovskoj, francuskoj i belgijskoj kuhinji. Manje je poznato da je praotac “moderne fuzijske gastronomije” narednik Richard Wing, američki Kinez, osobni kuhar slavnoga generala Georgea C. Marshalla, nobelovca odgovornog za famozni Marshallov plan, koji je preporodio poratnu Europu. Marshall je navodno obožavao azijsku kuhinju, ali je bio alergičan na školjke i jagode pa je mladi narednik ujedno bio njegov službeni kušač. Richard Wing je nakon rata (i kuhanja trojici američkih predsjednika) 1957. godine u obiteljskom kalifornijskom restoranu Imperial Dynasty počeo ozbiljno kombinirati azijsku i visoku francusku kuhinju.
Sve do zatvaranja 2006. govorit će da je restoran, koji su posjećivale svjetske političke elite i estradne zvijezde, više francuski nego kineski, s ruskim i njemačkim utjecajem. Prave zvijezde restorana bili su puževi, Escargot à la Imperial Dynasty, francuski klasik u fuzijskom ruhu đumbira, limete, muškata i putra od indijskih oraščića. Poznatije je ime gastronomima, chefovima i svim jeloznalcima drugi navodni otac fuzijske kuhinje, kalifornijski Austrijanac i celebrity chef Wolfgang Puck. Njegovo “Moderno francusko kuhanje za američku kuhinju” iz ranih 80-ih već u naslovu odaje filozofiju fuzijske gastronomije. Pizza s domaćim dimljenim lososom iz njegova holivudskog restorana Spago predstavlja ikonu fuzijskog kulinarstva koje su jednako voljeli Michelinovi inspektori kiteći ga zvjezdicama, filmski oskarovci pozivajući ga da kuha na privatnim zabavama i tisuće zadovoljnih gostiju koji danas imaju prilike kušati Puckovu hranu u jednoj od njegovih bezbrojnih franšiza.
Dakle, moglo bi se reći da konfuzija počinje već u startu ili porijeklu fuzijske gastronomije, a nastavlja se i dalje, pa se danas Tex-Mex ili peruanska Nikkei smatraju nacionalnim kuhinjama. Fuzija je prisutna i u nazivima jela, a jedan od primjera je sushirrito - sushi burrito, inteligentni spoj koji omogućava da jedete sushi s meksičkim dodacima u tortilji. Svidjela mi se zato lanjska ideja sarme u somunu na zagrebačkoj otvorenoj gastro sceni koja je brzo nazvana Street Sarma, a prodavala se kao luda. Baš kao i ovogodišnja adventska inovacija - patkica u tortilji, odnosno mlincu. Svi pokušaji fuzijskog kuhanja ne moraju biti nužno uspješni, niti će odgovarati svakom nepcu.
Sardine u čokoladi imaju s pravom relativno malo poklonika, baš kao i kokos gauda. Fuzija je ozbiljna stvar i u gastronomiji, kao i u fizici. Nosi visoke rizike i zahtijeva precizno istraživanje i eksperimentiranje, pri čemu pogreške daju konfuzne rezultate. Kao doprinos konfuziji, umjesto zaključka nudim izreku Marka Twaina: “Tajna životnog uspjeha je jesti (sve) što voliš i dopustiti hrani unutarnju borbu”.