Naručite li kavu u jednom od novijih kafića u Zagrebu, na mjestima poput Kavanture na Horvaćanskoj cesti ili kojeg Cogito kafića, svoj omiljeni napitak dobit ćete u šalici lijepih pastelnih boja i bez suvišnih detalja, s kavom u središtu pozornosti. Dopadljiv izgled nije jedina zanimljivost ovog jednostavnog komada porculana. Okrenete li slučajno tanjurić, iznenadit će vas naziv tvrtke na koju ste vjerojatno već zaboravili: na pečatu piše - Inker.
Posjetitelji novootvorenog Canopy bara u Branimir centru svoju kavu, pak, mogu popiti iz šalice koja od ukrasa ima tek decentnu crtu u boji, obilježje koje će mnoge podsjetiti na neka prošla vremena. I njih potpisuje Inker, a dizajnirane su prema uzoru na profesionalno posuđe koje se nekada moglo naći u gotovo svakom hotelu i restoranu, pa čak i u bolnicama i školama.
Nije bilo ugostitelja koji nije imao porculan iz Inkera odnosno Jugokeramike, ekonomske uspješnice bivše Jugoslavije. Pitate li ljude oko sebe sjećaju li se Inkera iz Zaprešića, većina će vam odgovoriti da u ormarićima vjerojatno još imaju pokoji tanjur ili zalutalu šalicu i izraziti sumnju da Inker uopće više postoji, što ne može biti dalje od istine.
Kad počnete primjećivati Inkerovo posuđe, odjednom ćete ga vidjeti doista svugdje. To nas je i ponukalo da istražimo što se dogodilo s nekadašnjim divom proizvodnje koji je u jednom trenutku zapošljavao više od dvije tisuće ljudi. Jedno kišno jutro dobili smo priliku zaviriti u pogon kultne tvrtke Inker iz kojeg su nekad izlazili milijuni šalica i tanjura.
Osnovana 1953. godine pod nazivom Jugokeramika, tvornica je s redovnom proizvodnjom keramičkih pločica, porculanskog posuđa i sanitarne keramike počela 1956. godine. Nakon turbulentnih desetljeća rasta i stagnacije, 1991. godine Jugokeramika mijenja ime u Inker, a krajem 1992. počinje privatizacija tvrtke.
Iako su investicije 1994. godine omogućile tehnološko unapređenje pogona za proizvodnju porculana, tvrtka godinama stagnira jer se s raspadom Jugoslavije tržišta na prostorima bivše države smatraju izgubljenima, a ni kriza na inozemnim tržištima također nije izostala. Problemi s plaćama, štrajkovima, daljnjom privatizacijom i rezanjem troškova pratili su Inker sve do 1997. kada korporacija Hussar holding AG postaje većinski vlasnik.
Tvrtka je izmijenila još nekoliko stranih vlasnika, da bi 2006. španjolska korporacija Roca preuzela Inker koji je u tom trenutku bio jedini proizvođač sanitarija, keramičkih pločica i porculana u Hrvatskoj. Budući da se bavi isključivo sanitarijama, Roca 2010. godine segment proizvodnje posuđa prodaje španjolskom proizvođaču porculana Porvasal koji Inker nastavlja voditi pomoću hrvatske tvrtke Inkerpor osnovane 2009. godine, a to čini i danas.
Od preuzimanja Inkera Porvasal je selio baznu proizvodnju u Španjolsku i natrag, da bi je zbog rentabilnosti 2016. ponovno vratili u Valenciju. Danas se u Hrvatsku dostavlja osnovni materijal u obliku bijelog porculanskog posuđa koje se prodaje restoranima i barovima, odnosno dovršava naljepnicama s dizajnom određenog brenda ili nanošenjem boje.
U halama pokraj Zaprešića sve se radi ručno i potom glazira u pećima na temperaturama koje dosežu do 1400 Celzijevih stupnjeva kako bi dobili izdržljiv proizvod idealan za profesionalnu uporabu. Kako Inkerpor održava brend Inker na životu, objasnio nam je njihov voditelj prodaje Goran Celjak. - Pokušavamo zadovoljiti zahtjevnija tržišta na kojima se traži dodatni smisao posuđa i u tome briljiramo.
Mi ne proizvodimo milijun komada niti odrađujemo goleme narudžbe jer to dugoročno za nas nije održivo. Umjesto toga, pokušavamo biti prisutni na tržištu, što prepoznaju manji restorani, kafići i hoteli. Na izvoz nam otpada od 50 do 70 posto proizvodnje, a izvozimo prvenstveno u EU, i to u Italiju, Njemačku, Austriju, Veliku Britaniju i zemlje Beneluxa, te u prekomorske zemlje kao što su SAD, Kanada i Australija - rekao je Celjak.
Pažnju hrvatskih barista privukli su atraktivnim bojama svoje kolekcije Luna, dok su tanjuri iz linije Dots i Iris posebno zanimljivi restoranima. Iako je Inker većinom posvećen veleprodaji, pristupačnost dizajna i moderan izgled čine nove Inkerove komade idealnim dodatkom brojnim kućanstvima.
- Krenuli smo u suradnju s Metroom, i to našom linijom Dots, a razgovaramo i o daljnjim kolekcijama, no za to treba vremena i uhodavanja - istaknuo je Celjak.
Broj kolekcija polako, ali sigurno raste, pogotovo kada se u obzir uzme broj dostupnih boja i mogućih motiva.
- Prednost je male tvrtke što u timu svatko dolazi sa svojim idejama pa ih usklađujemo s tehničkim mogućnostima. Pratimo trendove koji se često preklapaju u modi, dizajnu interijera, pa čak i u automobilskoj industriji. Idemo puno po sajmovima i promatramo što se događa u svijetu pa se prilagođavamo, stvaramo mrežu kontakata i tražimo inspiraciju. Imamo raširenu mrežu distributera koji od nas traže specifične stvari, a surađujemo i s manjim poduzetnicima - napomenuo je Celjak i uputio nas prema halama.
U sam obilazak odvela nas je prodajna predstavnica Ana Kaurinović koja nam je ujedno i pojasnila postupak.
- Bijeli poluproizvod stiže ravno iz peći iz Španjolske, a naši vrijedni radnici sve komade pregledavaju i rade sitne dorade te posuđe ide u skladište, spremno za prodaju. Dok se tanjuri većinom prodaju bijeli, šalice najčešće idu u daljnju obradu i bojanje. U toj drugoj fazi posuđe ide na ukrašavanje koje može uključivati dekoriranje preslikačima i nazivima brendova, što naše zaposlenice rade ručno, a imamo i špricanje porculana u komorama gdje nanose novu glazuru u različitim kombinacijama boja.
Ta se glazura potom ponovno pali kako bi se stopila s postojećom baznom glazurom, zbog čega se dobiva izdržljiv proizvod za profesionalnu uporabu. Taj će tanjur onda trajati sve dok vam slučajno ne padne na pod, a možda čak i poslije - uz smijeh je zaključila Ana Kaurinović.