Nakon vožnje u klaustrofobičnom liftu, iz kojeg smo izašli na 17. katu nebodera u zagrebačkoj Ulici braće Domany, ustanovili smo da smo se izgubili. Hodnik lijevo, hodnik desno, sva vrata ista... Nelagodu saznanja da ćemo lutati labirintom hodnika isprekidanih stubištima, za koje opet nismo znali kamo vode, prekinuo je miris tek pokošene trave.
Onaj koji ti otvara oči, zelen, svjež, pun energije. Samo smo ga trebali slijediti i više nam nije trebao putokaz do stana obitelji Butković, Andree, Marija i kći Brigite. Otvorivši vrata, nismo ušli, kako nam je miris sugerirao, na zelenu livadu, nego u stan koji su dovitljivi poduzetnici preuredili u urbanu farmu za uzgoj mikrozelenja koje ukrašava tanjure gotovo svih zagrebačkih ugostitelja, pa čak i obalnih restorana. A miris tek pokošene trave? Dolazio je s police uz otvoreni prozor (s pogledom na istočni dio grada) na kojoj je tiho radio stroj za hladno prešanje. Jer, došli smo taman kad je bila “žetva” pirove trave.
- Kako brzo vrijeme prolazi, prošlo je gotovo šest godina otkad smo hobi, koji smo onda nazvali i pokus, pretvorili u posao od kojeg sada živimo. Naime, sve je počelo na jednom putovanju, tijekom kojeg smo se prvi put susreli s klicama i mikrozelenjem. U našoj su zemlji tada bili gotovo nepoznati, jer mnogima je zvučalo pomalo i odbojno jesti sirove, tek proklijale sjemenke s korjenčićima ili pet-šest centimetara izrasle mladice povrća i žitarica, a skromno su ih pokazivali i nudili u jednom vegetarijanskom restoranu i tgovini - objasnio nam je Mario Butković.
- Nama su se klice i mikrozelenje jako svidjeli, pa smo u svojem stanu - četiri kata iznad ‘farme’ - počeli za svoje potrebe uzgajati klice i nešto malo mikrozelenja. Svidjelo se to i našim prijateljima, a oni su, pak, o tome pričali svojim poznanicima i malo-pomalo počele su stizati narudžbe, u prvo vrijeme prijateljske tipa ‘daj mi donesi jednu kutiju’, a kasnije i ozbiljnije. Međutim, stan nam je postao premalen, počeli smo preskakati kutije, staklenke, klijališta, a baš kad smo namjeravali proširiti posao, javila se prilika za kupnju ovog stana na 17. katu.
Nismo ga puno preuređivali: srušili smo jedan zid i tako spojili ondašnju kuhinju s dnevnim boravkom, sastavili nekoliko polica i onda je počeo glavni eksperiment: Mario je počeo proučavati kako u stanu uzgajati mikrozelenje kad za izvor svjetlosti imaš samo male prozore okrenute na istok - nadovezala se Andrea Butković. Ove lampe, one lampe, bijelo svjetlo, žuto, pa na kraju crvene i plave ledice. Sve su vrste i boje prošle kroz stan Butkovićevih, a pod njima su biljčice sporije ili brže klijale i rasle.
- Nije nam samo rasvjeta bila problem, nego i kako i u što posijati sjemenke. Naime, ispočetka smo namjeravali uzgajati samo klice i dostavljati ih restoranima, odatle i naziv OPG-a, Kliconoša, ali se ispostavilo da za njihov uzgoj, s obzirom na to da bubre i rastu samo u vodi, treba imati posebne dozvole. Kad smo brojke stavili na papir, zaključili smo da je jednostavnije orijentirati se samo na mikrozelenje. Iz mjeseca u mjesec povećavali smo proizvodnju i sada smo zadovoljni kako uspijevaju, ali moram priznati da još eksperimentiram i tražim načine da naše mikrozelenje bude ljepše s intenzivnijim aromama i još čvršćih i hrskavih stabljika i listova. Primjerice, boreč sam posijao na pet načina i još nisam zadovoljan - dodao je Butković, pokazujući nam prozirne plastične kutije u kojima iz zemlje, preko gaze, raste mikrozelenje.
- Zašto gaza? Pa... kada smo ih sijali samo u zemlju, biljke su je klijajući povlačile za sobom, a to znači da bismo ih nakon ‘žetve’, odnosno rezanja trebali prati. Voda potiče truljenje, a to nam baš i ne treba. Onda nam je palo na pamet da najprije stavimo zemlju, preko nje gazu, a sjemenke na gazu. Malo se poškropi vodom i čeka. Neke počnu klijati za dan, dva, a matičnjak se, evo, kilavi tri tjedna, a onda bum, samo naraste. Kad tako isklijaju i narastu, samo ih se reže i spremne su za konzumaciju. Čak sam se dosjetio kako, primjerice, krešu tijekom rasta odstraniti ljuskice od sjemenki. Nakon sijanja gazu posipam perlitom, koji mu skida opne s vrha - dodao je Butković, otvarajući u nekadašnjem hodniku ormare u kojima čuvaju vreće sa sjemenjem, naravno, ekološkog uzgoja. A nas je i dalje privlačio onaj miris koji nas je i doveo do stana.
- Najprije smo, za svoje potrebe uzgajali i hladno prešali pšenicu. Onda smo se odlučili za pir jer je to, zapravo, prapšenica koja je, logično, i zdravija, bez nekih GMO eksperimenata, pšenica koja je rasla odavna na našem području. Evo, ovu smo posijali prije deset dana i danas je ‘žetva’. Hladno prešani sok radimo za svoje potrebe, za prijatelje, a i zamrzavamo ga, pa ga dostavljamo prema narudžbama s Facebooka. Ta proizvodnja nije za široku prodaju, ali tko zna, možda jednog dana ovaj zeleni sok za koji mnogi tvrde da u sebi krije životnu energiju počnemo proizvoditi i u većim količinama. Možda, ako kupimo još stan iznad ili ispod - nasmijao se bračni par Butković, koji ima još planova za uzgoj. Ne samo u ovoj golemoj zgradi, nego i nadomak Zagreba, ali o tome ćemo pisati u nekoj drugoj Dobroj hrani, kad se zašarene posijane površine.