"Da sam išta očekivala, sto posto ne bih ništa niti napravila. Jednostavno sam se zezala. Zabavljalo me čitati i komentare na Facebooku. Primjerice, povela se opsežna rasprava o mazanju stopala kremom koje onda proklizavaju kroz sandale. O tomu se raspravljalo danima. Ma, gdje ćeš veće teme”, u šali govori umjetnica Tisja Kljaković Braić i nastavlja: “Mislim da nemam dar za tzv. velike teme, ali imam za male. I onda te moje male teme, nacrtane, postaju velike. Uzmimo, primjerice, temu skidanja grudnjaka kroz rukav”.
Crteži, karikature ove splitske umjetnice, koji su postali veliki hit na društvenim mrežama, izaći će skoro, kako najavljuje za Svijet, ukoričeni u izdanju Frakture. “Vjerujem da im je ovo druga ‘neozbiljna’ knjiga poslije one Milorada Bibića Mosora ‘Zadnja pošta Riva’”, kaže, dalje, umjetnica. Inače, upravo ju je Mosor, danas nažalost pokojni novinar, publicist i kroničar, obiteljski prijatelj, nagovorio i da izda prvu knjigu “U malu je uša đava” koja je rasprodana.
Koncept nove knjige bazirane na crtežima opisuje: “Bit će pedeset i dva crteža koji predstavljaju broj tjedana u godini. Karikature ćemo poredati po godišnjim dobima. Tako su i nastajale. Zapravo, cilj je svakog od ovih crteža da se što više ljudi prepozna u njemu. Istraživanja, uostalom, pokazuju da svi mi živimo slične živote.
"Mani doktorate i slično, kod svih je ono bazično isto. Ama baš svima pofali toaletnog papira dok su na zahodu"
...govori te nastavlja: “Karikature su na početku nastajale u mojem domu, u pauzama između slikanja u ateljeu. Moram priznati da sam na početku sama podcjenjivala karikature u odnosu na slike. No tako sam, srećom razmišljala samo na početku, a kasnije sam shvatila da nisam u pravu. Valjda smo mi slikari tako programirani da mislimo da su dopadljive i popularne stvari manje vrijedne od onih uvjetno rečeno “težih” tema.
U glavi mi je bilo: ja se sada zezam, a poslije ću raditi ozbiljno. A zapravo upravo tada sam radila najozbiljnije. E sad dolazi ta popularnost i spoznaja da te puno ljudi prati, stvara mi se jedna odgovornost. Koliko mi je sve to drago to me pomalo i plaši”, kaže o crtežima na koje publika sjajno reagira. Uistinu, svatko tko se okušao i okušava se u bračnom životu, prepoznat će se u njezinim crtežima, supruga koja još nije stigla obrijati noge prije ljeta, generalna proba kupaćeg kostima za more koja se odvija iza zatvorenih vrata, žena punog ormara koja nema što za obući, sarma koja se u siječnju jede peti dan za redom, prepirka trebaju li tave u mašinu za suđe i sl. Popraćeni su i duhovitim komentarima, primjerice suprug koji odlazi na WC, no ni tamo nema mira, slijede ga žena i pas, pa govori sjedeći na zahodskoj školjci: “Majku mu... Ima li još ko da dođe dok sa ja u banju”.
Vječna prepirka između muža i žene tko je po kući više napravio, u njihovoj bračnoj zajednici odvija se u formi bračne šijavice, muškarac nabraja da je “bacija škovace, odveja ti mater u Lesninem, otiša ti po uloške, odveja auto na tehnički”, a žena “oprala tri mašine robe, izvadila suđe iz mašine, bila na socijalno...”. Prvi crtež na ovu temu prisjeća se Tisja Kljaković Braić, bio je: “Počeši me, livo, livo.. doli, tu, tu, tu. Nastao je jednog sunčanog dana, oko 12.30 sati, moj muž me prodorno pogledao te mi je okrenuo leđa i rekao: Počeši me!”.
Na pitanje koji joj je najdraži crtež, odgovorit će da je to uvijek onaj zadnji. Prati i reakcije ljudi na njezine radove na društvenim mrežama. Koja joj je ostala reakcija posebno zabilježena u sjećanju? “Ne znam, sve su mi drage i važne. Moram napomenuti da tih reakcija nije bilo, da nije bilo tih lajkova, ništa ne bi nastalo. Tako da je velika zasluga ide onima koji su me svojim komentarima poticali. Zapamtila sam, evo, da mi je netko rekao da sam ljekovita, drugi je napisao da je skinuo naočale da obriše suze od smijeha i sl.”
Radi spontano, nekad ima dulje, nekad kraće pauze između objava: “Ne smijem se tempirati da nešto moram, onda u pravilu ne mogu ništa. Kad mi daju neke rokove, nema šanse. Zato kad mi padne nešto napamet, odmah moram to zapisati pa makar mi muž trubio ispred kuće. Zanimljivo mi je koliko su se ljudi uživjeli u živote likova nacrtanih u dva poteza, oboje ćelavih i bezimenih. Neki dan je, primjerice, na jednoj karikaturi, ona njemu rekla da ima govno u nosu. Nije to ljudima bilo drago, prepali su se da su se ti likovi posvađali. Zapravo, polako sam gradila njihove karaktere, ljudi su ih zavoljeli, a da nisam niti primijetila. Sad, čiji su to karakteri, ne znam...”
Do sada je nastalo puno radova i bit će, kaže teško, napraviti selekciju za knjigu: “Putem mi je i crtež napredovao. Tko zna, možda bude i nastavak. A i bolje da sam ih toliko napravila prije ovog interesa, u opuštenoj atmosferi”. Riječ je o prizorima iz svakodnevice, koji često kidaju živce. Ovako nacrtani mogu li ju smiriti? “Mene ne. Ma kakvi. Ja sam uvijek napeta dok radim od želje da što prije ugledam ono što sam zamislila. Tako da mene to ne smiruje jer sam pod adrenalinom.” Spomenuli smo i knjigu “U malu je uša đava” koju je izdao Profil i koja je rasprodana.
Sprema li se novo izdanje: “Da, obećali su da će ići u dotisak”. Podnaslov je knjige “Priča o jednom djetinjstvu u Splitu osamdesetih”, a o knjizi je zapisano i kako je “portret jedne splitske ulice osamdesetih, njezinih osebujnih likova i nepisanih pravila. No, prije svega, duhovita i dirljiva posveta ljubavi jednog djeda i jedne bake koji su davali sve od sebe da njihova unučica ne skida osmijeh s lica”. Knjiga je, tako umjetničina posveta djedu Žarku i baki Nevenki.
Inicirana još jednim članom obitelji. U uvodu knjige Tisja Kljaković Braić zapisala je, naime, kako je njezina mama bila začetnik knjige jer joj je uvijek govorila: “Ti, Tisja, pamtiš gluposti, imaš oko za detalj i samo ti je do zajebancije”. Kako je, dakle, bilo odrastati u Splitu osamdesetih, pitam umjetnicu koja je rođena 1979. godine? “Ma, kako pjeva Đorđe Balašević, ‘tad još nisam ništa znao, i još nisam verovao da na sve tu tuge ima’.
Osamdesete su bile najljepše godine. Kupili su mi walkman u duty free shopu i što ti više treba u životu.” Ovo je ujedno bila i među posuđivanijim knjigama u splitskim knjižnicama. I u slučaju svog debitantskog romana uspjela je doprijeti do publike. Koliko joj to znači? “Puno. Ja tu knjigu napisala kao uspomenu, no polako su mi porasla krila kad sam vidjela koliko se čita. Vjerujem da su se ljudi u knjizi kao i sada u karikaturama poistovjetili s likovima. Usput su i evocirali uspomene na jedno lijepo doba.” Svestrana umjetnica koja, dakle, živi u Splitu, ovih je dana bila u Zagrebu.
Povod je jedn drugi medij: “Trenutno otkrivam svijet kazališta. Bila sam na probama nove predstave ZKM-a ‘Proba orkestra’ za koju ću raditi plakat, knjižicu, a možda i izložbu inspiriranu predstavom. Ovom bih se prigodom i zahvalila harmonikašici Merimi Ključo i redatelju Edvinu Liveriću koji su me uveli u taj novi svijet. Sigurna sam da će to biti sjajna predstava, a premijera je zakazana za 14. rujna.” Prije Zagreba, bila je u Sarajevu gdje je svoj rad pokazala na izložbi iz zbirke Dagmar Meneghello. Koliko suvremenim umjetnicima znače kolekcionari koji prepoznaju njihov rad?
“Meni je prije svega drago da sam u njezinoj zbirci, da sam dio tog njezina životnog djela, jer mi je jako puno pomogla. U Sarajevu je baš bilo, pa mogu reći, i dirljivo. Inače mi znači svatko tko prepozna moj rad, bio on kolekcionar ili onaj koji nema pojma o likovnosti. Još mi je, zapravo, i draže kad taknem ove druge. Ma zapravo, o tome ne smijem razmišljati. Treba raditi iskreno za sebe pa što bude. Ljudi to osjete. Nema tu formule kako. To je kao i u ljubavi. Ili te hoće ili neće.” Studirala je u klasi, na žalost, nedavno preminulog Gorkog Žuvele. Koliko joj je značio studij kod ovog umjetnika? “Gorki je bio zdrav za ovu našu malu sredinu kojoj će konceptuala uvijek biti nešto neobično. Naši su odnosi uvijek bili zategnuti, ali mislim da smo se poštovali.” Prošle je godine, na ljetu, u Šibeniku imala izložbu u Galeriji Svetog Krševana čiji je naziv “Četiri godišnja doba: od bakalara do tuke”. Zašto ovaj naziv? “Zato što nam tako život prolazi. Čekamo Božić pa čekamo Uskrs. U međuvremenu nešto radimo i tako uhvatimo godine. To, u “međuvremenu”, to sam oslikala. I na ovoj se šibenskoj izložbi moglo vidjeti njezin interes za različite medije, slike, skulpture, reljefe...
“Rekla sam sama sebi da ću raditi sve što mi padne na pamet i što me veseli. Valjda tako dođe. Sad je vrijeme karikatura i njih će zamijeniti nešto novo jednog dana. Glavno da nije dosadno. Dosada je najopasnija.”
Spominjala se, prigodom te izložbe, poezija Arsena Dedića, ali i Šoljana, Britvića, Runjića, Slamniga. Njezini omiljeni autori? “Ma prvo Arsen pa zatim svi ostali. Arsenove pjesme su mi uputstva za slike. Nakon što je umro, nastala je golema rupa, krater. Puno sam njegovih pjesama naslikala. Ima u sebi onu profinjenost i uzvišenost, a ujedno i ono obično, ono svakodnevno, ljudsko. Taj spoj je za mene koban. Kad nabraja misice koje naviru iz Gaćeleza, Konjevrata...”
Kada je Tisja Kljaković imala izložbu u Zagrebu, u Memorijalnoj zbirci Jozo Kljaković, gdje je izložila tridesetak odabranih radova, svojevrsnu retrospektivu njezina dosadašnjeg rada u malom, priznala mi je da je to bila njezina najvažnija izložba u životu. Činjenica, naime, da su ona i umjetnik čije ime zbirka nosi u rodu, izložbi je dalo posebnu notu. “Napisala sam i manji tekst, među ostalim kako se često hvalim s njime, o raskošnom talentu i prčevitoj naravi, o tome kako je bio uvijek kontra, kako ga ne mogu razumjeti, niti je on mogao mene, kako mu se divim, i malo ga krivim. Jozo Kljaković, barem sam stekla dojam čitajući o njemu, bio je uvijek vrlo ozbiljan”.