KONOBA PONISTRA: Tko kaže da se u Zagrebu ne mogu pojesti sjajni riblji bokuni?

Toliko su mi omilile ribe i svi ostali gušti iz mora u gotovo dvomjesečnoj Slasnoj plovidbi da sam za ovaj prvi “kontinentalni” prikaz odabrao jedan istog stila, dakle riblji restoran. Ponistru su mi hvalili mnogi, pa i dva profesionalca, a kad hvali konkurencija, onda je to svakako respektabilna preporuka. Gradela na garbun odmah do ulaza dobar su znak da bi se pohvale mogle oživotvoriti pa sam se odmah oraspoložio.

Inače, kad prvi put dolazim nekamo na objed ili večeru, jako sam podozriv jer su nam ugostiteljske prilike uglavnom stubokom protivne pojmu “ugostiti”. Sve dalje što se zbivalo u toj konobi samo mi je podizalo raspoloženje, nelagoda je nestajala, a na koncu sam iz nje izašao jako, jako zadovoljan. Pogled na vitrinu prebogatu ribom, od “siromaške” srdele do najboljih bokuna svake sorte, pa onda i na jelovnik, dao je slutiti da ovdje s ribom misle ozbiljno. Jako ljubazni konobar predložio mi je da kad sam već zaželio riblju juhu probam njihovu od inćuna. Za rižoto od sipe rekao mi je da je “fenomenalan”, a kako pri naručivanju ribe postupam krajnje nepovjerljivo, rekao mi je da imaju samo svježu, nikako ne iz uzgoja, ni uvoznu i da ću s brancinom polkilašem kojeg mi je donio pokazati biti zadovoljan.

Poslušao sam ga u svemu i baš sve preporuke bile su u korist Ponistre. Juhu od inćuna nisam nikad do sada jeo. Ova njihova, meni premijerna, izvanrednog je okusa. Kuhana je s puno luka, no kako su inćuni bili zeru prekuhani, više sam se posvetio zavodljivoj tekućini. Dodatno sam je prelio odličnim “starinskim”, rekli su mi primoštenskim maslinovim uljem, a nisam odolio ni u nju malo toćati na gradeli prepečenu pogaču. Mijese je sami i spravljaju pod pekom. Nakon ovog jako obećavajućeg početka dvije različito marinirane srdele i jedan inćun dodatno mi je odagnao bilo kakvu sumnju u ovo mjesto. Konobar mi je to donio “samo da probam” dok čekam da mi sprave rižoto.

(Dobar znak, ne kuhaju ga od već pretkuhanih sastojaka pa im treba vremena!) U tom trojstvu daleko najbolja bila mi je filetirana srdela u bogatoj šalši. Po okusu reklo bi se da šalšu prave sami. Rijetko se gdje može jesti ovako spravljena srdela pa se i ne sjećam kada sam je, i toliko dobru, zadnji puta jeo. Rižot su skuhali “po zanatu”. Opet s puno luka, možda i previše crnila i s mekanim komadićima sipe - okusom, da ga dugo pamtiš. Finale s brancinom s gradela bio je najupečatljiviji. Pečen taman da mu koža bude jedva hrskava, zadržavajući svu slast i ljepljivost sokova iz ribljeg mesa. Stvarno svjež, pomalo slatkast, pečen kao primjer kako valja postupiti s ribom na gradeli. Opet na nagovor konobara uz ribu sam jeo jako dobru salatu od kuhanog krumpira, rikole i obilato kapara. Oduševila me i vrlo “pravedna” podjela ribe po “klasama”, odnosno različitih njihovih cijena na jelovniku, pa tu možeš pojesti i jako dobru ribu za nevelik novac.

Uopće, za jelovnik bi se moglo reći da je bazičan, vrlo klasičan i “uzak”, a očito da je poanta u dobroj izvedbi. Jasno vam je zašto Ponistrinoj ekipi ovako na prvu gotovo da i nemam što zamjeriti. U prilog ovoj pohvali još i ovo - riblje i morsko koje sam jeo svježije je i bolje spravljeno nego u većini dobrih restorana uz more. O cijenama da ne govorim. Gotovo je sigurno da će ovo postati jedna od mojih stalnih adresa za ribu u Zagrebu.

Odabir vina

Vina kuće: graševina (Buhač, Ilok), malvazija (Pilato, Vižinada) 80 kn i merlot (OPG Grcić, Drniš) 90 kn. 12 butelja bijelih i 11 crnih vina 160 do 310. 1 butelja rosea 170. 1 etiketa desertnog vina 190. 2 etikete pjenušaca 170 i 40 (2 dl). Sve hrvatska vina. 1 etiketa šampanjca 580.

Cijene

Crvena marinada od srdela 60 kn, salata od hobotnice 73, marinirana palamida 60, juha od inćuna 33, crni rižot 70, riba I. klase 420, II. 290, III. klase 170 (za 1 kg); janjetina pod pekom 220, pivac pod pekom 200, pašticada 65.