Kad sam došla u Vinodol, imala sam 17 godina. Kad sam došla tamo i vidjela taj roštilj… Ajme! Bilo je toliko posla da me kolega doslovce odmah bacio u vatru. Mislila da neću izdržati ni tjedan dana. Kad sam ipak sve odradila, pomislila sam - pa mogu ja to. Bilo je tu i suza i svega, sve što ne bi bilo dobro morala sam ispeći ponovno. Danas ne daj Bože da mi nešto izgori, biftek mi uvijek ima pet crta, ne vidi se išarano što bude kada se previše okreće. Htjeli su me u jednom trenutku prebaciti u kuhinju jer sam na roštilju naučila sve što se naučiti dalo, no odbila sam. Taj posao radim stvarno iz ljubavi! Točno znam kakvo će mi meso biti kad ga stavim peći. Nije isto staviti peći pljeskavicu i biftek, ne možeš ih staviti na isto mjesto na rešetki.
Moraš točno znati temperaturu. Inače, jednom prilikom smo mjerili temperaturu u prostoriji koja je manja od 30 kvadrata, a u njoj se nalaze ražanj, peka i roštilj… Kažu meni dečki - hajde Kristina, kad se već toliko znojiš, da vidimo kolika je temperatura. Digla se do 79 stupnjeva! No, sve je zapravo u glavi. Ne razmišljam uopće o tome kako mi je vruće. Kad sam u društvu, nije da ja ne želim peći roštilj, ali ja to radim stručno, što nije kako ljudi vole jesti. Meni odrezak mora biti sočan i roza, a to nije sirovo. U društvu muških to ne prolazi, njima je to sve sirovo. Ljudi misle da je to sam’ tak’, baciti meso na roštilj i okrenuti. Jako bi se zeznuli zbog temperature. A ispalo bi kao da pametujem pa se najčešće ne miješam. Iako sam učila čak i ljude starije od sebe. Kad im kažem koliko dugo radim na ovom mjestu, ljudi mi prvo ne vjeruju, a potom mi kažu - svaka čast.