KVALITETA UVIJEK NA PRVOM MJESTU: Ovaj kultni zagrebački restoran promijenio je mnoge kuhare, ali i dalje ostao jednako dobar kao i prije!

I dok su prst sudbine i vlasnik Bobo Čimbur mijenjali koncepte Melkiora i Gašpara (danas je tu restoran Hanami, fuzijskog koncepta), temeljna priča Baltazara ostala je više-manje ista. Kvalitetna namirnica (meso i riba) pripremljena bez puno filozofije, u obilnoj porciji i uz tradicionalne priloge. Ne treba skrivati da se tu nekada bolje jelo, a na stol čekalo i dulje. Neka su jela nestala s jelovnika (baš poput nekih gostiju), a neka se s pravom održala. Janjeća pljeskavica koja je “signature dish” ovog restorana servira se s kajmakom i vrućim lepinjama i naprosto je neodoljiva. Vješto pripremljena i pečena, umjereno začinjena, dovoljno sočna i dovoljno velika bila je i ostala razlog za posjet ovom restoranu. Ostala jela sa žara su korektna, a ćevapčići i više od toga. Patka je i pri zadnjem posjetu bila dobro pečena, ukusna i slana, a takvi su bili i mlinci. U Baltazaru se trude pratiti sezone, pa ćete naići i na šparoge, vrganje i crne trube, ali je po meni neoprostivo servirati industrijski smrznuti kesten-pire, i u sezoni i izvan nje! Tematsko uvođenje (ili vraćanje) na jelovnik starozagrebačkih jela moglo bi osvježiti cijeli koncept. Purgerski ručak - ajngemahtec, pohani picek, rizi-bizi, puterica i germtajg za desert - jedna je od ideja. Od restorana iznimne tradicije i fenomenalne lokacije poput Baltazara ne odustajem, ali očekujem više.