K ad dođeš u Kokočak, skreni lijevo pokraj zvonika na neasfaltiranu cestu pa nakon 100 metara desno preko potoka i onda još 800 metara, vidjet ćeš ogradu i auto, pisalo je u poruci. Naravno, fulali smo, jer auta nije bilo, a ograda i nije baš neka. Nije očekivao da ćemo tako brzo stići iz Zagreba pa je otišao u Orahovicu po rasad, doznali smo poslije. Kad smo se vratili na pravu “adresu”, nakon off-roada po šumskoj cesti Papuka, auto je bio tu, ali čovjeka nigdje, a i ne javlja se na telefon. Dočekao nas je krupni bijeli američki buldog, u trku prema nama nosio je u raljama granu od tri metra i dobroćudno mlatarao njome oko sebe, zveknuvši par puta i po našem autu. Valjda će sve biti u redu. Puno manji mješanac brak jazavčara i tko zna čega, koji nije prestajao lajati, ionako se činio mnogo opasnijim. Onda se sa šumskog proplanka pojavio i njihov gazda, u bermudama, crnoj majici kratkih rukava, tetoviranih ruku i potkoljenica, bosonog, dječačkog osmijeha. Iz svježe poderotine na ristu lijeve noge curila mu je krv, umrljana prašinom. Sjeli smo uz mali potok, oko kamenja složenog u krug, gdje je nedavno gorjela vatra. Upoznali smo se, razmijenili par riječi, uvjerili se da nam Atila, gluhi bijeli buldog, neće iščupati ruke iz ramena, a onda zajedno prešli potok. Ušli smo na njegovu šumsku farmu.
Čovjek o kojemu je nedavno dežurni avanturist britanskog Channela 5 Ben Fogle napravio TV reportažu u svojoj seriji New Lives in a Wild, a o kojemu već nekoliko godina povremeno pišu i naši mediji, ovdje živi nesvakidašnjim životom.
Nikola Borić, rođen u Zaprešiću, bio je uspješni sportaš, triatlonac, a kao trener je do olimpijskih odličja i svjetskih šampionskih titula dogurao više sportaša, što naših, što inozemnih zvijezda. I onda je od svega odustao, odrekao se svega materijalnog, darovao što je imao i naselio se ovdje, u šumi. Kaže da je dugo posvuda - a kao atletski trener etiopske, turske, azerbajdžanske reprezentacije, ali i nekih naših sportaša, naputovao se svijeta - tražio gdje će se skrasiti, ali su se svi uvjeti stekli tek tu na Papuku, gdje živi od 2014. No, mi nismo ovdje zbog više puta ispričane i doista fascinantne životne priče uspješnog trenera koji je šaptao na uho Haileu Gebrselassieu i drugim svjetskim sportskim veličinama.
Ovdje smo jer Nikola trenutno radi nešto što se tiče svih nas - inzistira na pravoj, izvornoj hrani, domaćem povrću i voću uzgojenom na netaknutom tlu, bez korištenja mehanizacije, umjetnih gnojiva i pesticida, slobodnom uzgoju kokoši i svinja bez antibiotika i hormona. Na njegovoj farmi, gdje je i zgarište kuće od slame i blata u kojoj je živio do 1. siječnja ove godine kad je izgorjela u novogodišnjoj noći, trenutno živi pedesetak svinja i 40 kokoši.
- Kokoši je donedavno bilo stotinjak, ali ih je desetkovala lisica, pa sam morao uokolo razvući električnog pastira. Ali to je sad ionako obavezno zbog afričke svinjske kuge, a ova je šuma puna divljih svinja koje se rado miješaju s mojima. Nikola nam pokazuje svoju šumsku farmu, na kojoj tek počinje ovogodišnji ciklus, i usput dobacuje svojim ljubimicama: Sonja, Maša, Gojko... ajmo jesti! Sonja je krupna krmača mangulice, kovrčavih čekinja, Maša je ženka pasmine landras, a Gojko je križanac vepra i mangulice. To su samo neke svinje s imenima, što ih spašava od uobičajene sudbine svinja u ljudskom svijetu. Sve hodaju s povjerenjem uz svoga trenera, odazivaju se na njegov poziv.
- Stalno eksperimentiramo s križanjem mangulice, landrasa, duroka s divljim svinjama, i njihovo je meso neusporedivo bolje od svinja iz komercijalnog, intenzivnog uzgoja. Da bi moje svinje dosegle komercijalnu težinu od 120 kila, treba im dvije godine, ali to je onda vrhunsko meso, za razliku od svinja koje tu masu dosegnu sa 8 mjeseci, ali je njihovo meso bezukusno i puno vode. Ali, ja ionako, premda nisam vegetarijanac, imam velikih moralnih dvojbi oko klanja tih pametnih životinja. Mislim da ću se u budućnosti orijentirati na kokoši i njihova jaja. Svinje su na Nikolinoj šumskoj farmi i prave radnice. Ogradi ih i pusti da ruju, a onda ih preseli dalje, a na izrovano zemljište zasadi krumpir, luk, rajčicu...
Dosljedni anarhizam, ideja o životu u šumi bez adrese i poštanskog sandučića, Nikolu je isprva udaljila od društva. Čini se, baš koliko je i trebalo. Većinu onoga što je uzgojio, a preteklo mu je - jer njemu je malo dosta - podijelio bi prijateljima i znancima. Ono što sam nije imao dobio bi razmjenom - dao bi svinju za godišnji urod povrća i voća. Krug se širio, i u jednom trenutku više nije mogao namiriti sve koji su htjeli okusiti njegove rajčice ili jaja njegovih kokoši. I onda je, prošlo ljeto, odlučio osnovati “klaster” u kojemu bi se okupili mali proizvođači, poljoprivrednici koji se vode načelima prirodnog uzgoja hrane.
- Hrvatska ne proizvodi dovoljno hrane za vlastite potrebe. Ako se ne opametimo, uskoro bismo mogli biti gladni. A ne mora biti tako, ova zemlja ima velike mogućnosti. Osnovao sam ovaj klaster kako bih privukao i promovirao ljude koji žele plasirati svoje proizvode uzgojene na prirodnim načelima. Uopće me ne zanima novac - iako mogu krumpir dobiti za dvije kune, ja onome tko ga uzgoji na prirodni način, bez špricanja raznim otrovima, rado plaćam dva ili tri puta više, jer to vrijedi. I želim da takav čovjek cijeni svoj rad i da zna da ga može naplatiti. Temeljna ideja je što kraći lanac. Novca mi treba samo toliko da pokrijem pakiranje i dostavu, želim da ostalo zaradi proizvođač, kooperant. Budući da je Nikola zapravo čovjek izvan sustava, bez adrese, bez bankovnog računa, zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, obrt je osnovala njegova djevojka Zorana, učiteljica engleskog jezika u orahovičkoj školi, kako bi klaster pod nazivom Made in Papuk mogao funkcionirati. Trenutno okuplja tridesetak malih proizvođača, koji se drže načela prirodnog uzgoja, a svoje proizvode prodaju preko online narudžbi na web shopu shumska-farma.hr, uz organiziranu dostavu. Bez obzira na cijene koje su znatno više nego u supermarketima, Shumska farma nema dovoljne količine da namiri potražnju. A traži se sve: povrće, voće, meso i suhomesnati proizvodi, mliječni proizvodi, med, sokovi, zimnica... Na web shopu je trenutačno stotinjak proizvoda.
Evo kako to funkcionira? - U petak se otvori web shop na kojemu se izlistaju dostupni proizvodi, a već se u subotu zatvara. Narudžbu je moguće ostvariti samo u ta 24 sata. Zatim se kooperantima javi koliko čega trebaju pripremiti, roba dolazi u četvrtak, voće i povrće bere se neposredno prije, pakira se u našoj pakirnici i potom odlazi na adrese preko naše dostavne službe. Sad kad je sve stalo, nama je potražnja porasla 500 posto, a mi smo cijene spustili - napominje Nikola. Neki od klijenata su i restorani: npr. zagrebački Nav Tvrtka Šakote, koji je poznat po ekstremno visokim standardima, od njih nabavlja meso i jaja za svoja mala remek-djela. Što je bio glavni motiv ovog danas 44-godišnjeg trenera i sportaša da iza sebe ostavi izvanredne sportske uspjehe, tri uspješne tvrtke kako bi otišao u šumu i živio bez tekuće vode, struje i grijanja.
- Želio sam odbaciti sve i početi od nule, pred sebe postaviti izazov i vidjeti mogu li sam sebe izgraditi iznova. Ovih pet hektara šume na Papuku kupio sam 2011., ali sam tek 2014. bio spreman doći ovamo. I ovdje sam već šestu godinu. Ne znam gdje ću sutra biti i što ću raditi, ali sad živim za ovo. Slutim da bi sve ovo što se sad događa oko nas mogao biti samo početak velikih izazova u budućnosti, i zato je samoodrživost najvažnija - zaključuje Nikola uz širok osmijeh čovjeka koji je naučio živjeti u trenutku.