Na prvi pogled, Marion Aubert, djevojka od trideset i kusur, savršeno se uklapa u živopisnu zagrebačku vinsku scenu. S lakoćom prebacuje razgovor s francuskog na engleski, a njezin šarmantni naglasak, mješavina precizne artikulacije i melodije materinjeg jezika, samo dodatno boji priče o vinima koje toči. Put koji je ovu zaljubljenicu u vino iz rodne Normandije doveo u srce Hrvatske, priča je o hrabrosti, znatiželji i neočekivanoj ljubavi prema Hrvatskoj.
Njezini temelji leže duboko u francuskoj vinskoj tradiciji. Nakon studija u Bordeauxu, na prestižnom Sveučilištu, Marion je stekla D.U.A.D. (Diplôme Universitaire d‘Aptitude à la Dégustation), sveučilišnu diplomu koja označava vrhunsku osposobljenost za degustaciju i senzornu analizu vina. No, unatoč teorijskom znanju, praksa je donijela svoje izazove. Od svoje 25. do 29. godine vodila je vlastitu vinoteku. Iako je voljela vino i sve oko njega, stvarnost vođenja dućana potpuno sama pokazala se iznimno teškom i iscrpljujućom. Osjećala je da mora nešto promijeniti.
Kad joj je prošle godine u siječnju završio ugovor, odlučila je iskoristiti državni program pomoći nezaposlenima, kako bi ostvarila stari san o radu u inozemstvu. "Željela sam ići van, pa sam pomislila - u redu, pokušajmo napraviti nešto s istočnim zemljama", objašnjava Marion, opisujući kako je pronašla program Erasmus Plus. "Odabrala sam istočnu Europu, a Hrvatska je bila među moje prve četiri želje", prisjeća se. Uskoro je stigla ponuda za Rovinj, no instinkt joj je govorio drugačije.
"Danas jako volim Rovinj, ali u to vrijeme mislila sam da je možda previše turistički", objašnjava. Nije tražila samo ljetnu avanturu; željela je dublje uroniti u kulturu, živjeti među Hrvatima.
Srećom, nedugo zatim stigla je nova ponuda, za Zagreb. U svibnju je sletjela u grad koji će joj promijeniti život. Tri mjeseca provela je radeći u vinskom baru Bornstein, a program se pokazao izvanrednim. "Nisam očekivala da ću ostati toliko dugo. Zaista sam se zaljubila u Zagreb i Hrvatsku", priznaje. Prilagodba je bila laka. Imala je sreće s cimericama, a prijatelji su se nizali. "Bila su to vrlo zabavna tri mjeseca", dodaje, a onda, uz osmijeh, otkriva ključne trenutke tog razdoblja: "I također, upoznala sam Tina. A našla sam i dečka, zaljubila sam se."
Njezin susret s Tinom Pattierom, danas vlasnikom AHA! Slow Wine Bara, dogodio se spontano. Otišla je na piće s prijateljicom u Bastion, a vlasnik im je, čuvši da rade u vinskim barovima, predložio da upoznaju Tina, koji je planirao otvoriti vlastiti bar. "Prišle smo mu, a on je rekao ‘Molim vas, sjednite s nama‘, i podijelili smo bocu. Razgovarali smo o vinima i ostali u kontaktu", prisjeća se Marion. Prije povratka u Francusku, ponovno je posjetila Tina. Tada joj je uputio poziv koji će definirati njezinu budućnost: "Ako se ikad poželiš vratiti, imat ćeš posao." Uz dečka koji ju je čekao u Zagrebu, ta je ponuda bila i više nego dovoljna.
No, prije konačnog povratka, Marion se vratila u Francusku, gdje je započeo jedan od najvećih profesionalnih izazova: priprema za WSET 3 ispit, međunarodno priznati certifikat koji nudi dubinsko razumijevanje svjetskih vina. Dva mjeseca, od studenoga do kraja siječnja, provela je u potpunoj izolaciji i intenzivnom učenju. Kušanje je bilo posebno izazovno. Dobila je 66 malih vinskih uzoraka, i morala ih je analizirati sama, na daljinu. "Kad nemate povratnu informaciju... bilo je malo teško. Morala sam samo vjerovati sebi. ‘U redu, je li ova kiselina srednja? Srednje plus? Visoka?‘" Unatoč izazovima, položila je s pohvalom, i pismeni i kušanje. S prestižnim certifikatom u džepu, vratila se u Zagreb. Tek tada, pri samom početku rada u AHA! baru, rekla je Tinu onu ključnu rečenicu kojom je tražila razumijevanje: "Idemo polako. Jer ću se fokusirati na ispit", aludirajući na ponavljanje i utvrđivanje golemog znanja za ispit koji je bio pred njom.
Rad s Tinom opisuje kao "super lak". Brzo su shvatili da dijele istu viziju. "On je vrlo opušten šef i želi da su zaposlenici slobodniji", kaže Marion. Od njega nije učila samo o vinima, već i o osjećajima koje ona bude. "Naučio me kako se on osjeća u vezi s tim vinom. Priča mi o vinarima, tko su oni, i to mi zaista pomaže da u mašti izgradim priču."
Najveći dio njihove zajedničke vizije posvećen je prirodnim vinima, filozofiji koja se naizgled kosi s konvencionalnim učenjem WSET-a, ali savršeno nadopunjuje njezino temeljno obrazovanje iz Bordeauxa. "Istina je da su to dva različita svijeta", priznaje Marion, ali odmah pojašnjava: "To što je vino konvencionalno ne znači nužno da je puno sumpora ili bez duše. I u konvencionalnom vinu možete pronaći emociju." Njezino francusko obrazovanje naučilo ju je da bude "pametna" i, ključno, da razlikuje namjerni stil vinara od stvarne greške u vinu. "Puno ljudi i danas govori za vino s manom da je to terroir. A ako zaista pomno pogledate molekule, nije", odlučno kaže. "To su brettanomyces, mišji miris i puno drugih stvari. Puno smo mirisali te bakterije i molekule da se pripremimo reći - u redu, ne, ovo nije terroir, ovo je to, to i to." Drugim riječima, nisu sva vina s mirisom bretta (divljeg kvasca) namjerno takva; neka su naprosto loše napravljena. Brett je kao začin: u malim dozama može dati dubinu i kompleksnost, ali kad ga je previše, pokvari cijelo jelo.
S druge strane, ono što mnoge odbija od prirodnih vina, nju baš privlači. To je nepredvidivost i životnost. "Vino se tijekom pijenja, razgovora s ljudima, mijenja u čaši, i to je neprocjenjivo", ističe. Za nju, definicija prirodnog vinarstva nije lijenost, već duboka povezanost. "Definirala bih to kao raditi, biti rame uz rame s vinom. Kao da vinar pušta vino da se samo stvara, ali ga drži za ruku, zajedno. Ne pušta ga da se samo stvara pa će vidjeti što će se dogoditi. On ga samo usmjerava", strastveno objašnjava. To je, tvrdi, budućnost. Ne trend, već povratak kvaliteti. "Ne želimo samo piti vino i napiti se, želimo imati sve više i više kvalitete. Nije poanta popiti pet, šest čaša lošeg vina, već dvije, tri boljeg", zaključuje. Upravo tu filozofiju kvalitete i autentičnosti pronašla je na neočekivanom mjestu, u vinima Hrvatske.
Iako je Francuskinja do srži, Marion ne krije oduševljenje hrvatskim vinima. "Jako ih volim. Bila sam iznimno sretna kada sam ih otkrila." Probala je brojne autohtone sorte: plavac, pošip, plavinu, maraštinu, debit, malvaziju istarsku, teran, grk i pušipel. Zasad. "Plavac mi je u početku bio možda pretežak, ali nepce mi se naviklo, i zaljubila sam se." Posebno ističe vinare poput Tomca, za kojeg kaže da radi fantastičan posao, kako vrlo pametno brine oko vinograda. Izdvaja narančasti Marany te Dvije Zime Pinot Crni, koji su joj najdraži. Među hrvatskim favoritima su joj i vina od Miloša, vinarije Križ (posebno Plavac Milo, koji joj je najdraži plavac), Bunčića. Ako bi morala izabrati samo jedno, to bi bio Cebalov Grk 2022, posljednje vino velikoga branimira Cebala, koji je preminuo te godine.
Kada govori o globalnim preferencijama, Francuska joj, naravno, nije jedini izbor. "Uvijek sam bila vrlo znatiželjna o tome kako druge zemlje rade vino." Njezina se vinska mapa širi Europom, no srce je uvijek vraća jednoj sorti - apsolutni favorit joj je pinot noir, pogotovo onaj iz Burgundije. Ta se ljubav prirodno proteže i na šampanjce, koje iznimno cijeni. Ipak, njezini favoriti sežu i istočnije, pa kao svoje najdraže vinske zemlje, uz bok Francuskoj, stavlja Njemačku i Mađarsku, s posebnim divljenjem prema kompleksnosti mađarskog furminta. Putovanje koje tek priželjkuje, i koje zaokružuje njezinu znatiželju, jest odlazak u Gruziju kako bi dublje istražila kolijevku vinarstva.
Kad je riječ o budućnosti, Marion je iskrena i ne nudi bajkovite odgovore. "Ne znam. Teško je dati odgovor", priznaje, svjesna da je život stranca u Hrvatskoj, unatoč svoj ljepoti, uvijek balansiranje između srca i praktičnih izazova. Opisuje život u Zagrebu kao "vrlo lak, vrlo opušten, miran, bez stresa", u kontekstu svakodnevne atmosfere i odnosa s ljudima. No, dodaje, "u isto vrijeme, to je i dalje grad, veliki. Ima puno malih stvari oko kojih nisam sigurna." Ipak, jedna je stvar sigurna, i izgovara je s nepokolebljivom odlučnošću: "Želim biti u vinskom poslu. To je zaista moj put." S dva prestižna certifikata i urođenom strašću, sve više razmišlja o idućem koraku. "Volim podučavati", kaže s entuzijazmom. "Razgovarala sam s Tinom o održavanju radionica, i mislim da bi to bila dobra ideja."
U vremenima kada prečesto brojimo one koji odlaze, priča Marion Aubert postavlja ključno, pomalo i provokativno pitanje: znamo li cijeniti one koji dolaze? Njezin slučaj nije tek simpatična anegdota. Riječ je o visokoobrazovanoj osobi s diplomom iz Bordeauxa i WSET 3 certifikatom, pedigreom koji bi joj širom otvorio vrata većine vinskih epicentara u svijetu. A ona je, unatoč svemu, odabrala Zagreb.
I odgovor, barem sudeći prema njoj, ohrabruje. Njezin entuzijazam i znanje nisu samo pojačanje za jedan bar; oni su potvrda da zagrebačka vinska scena posjeduje zrelost da takav talent prepozna i integrira. Svojom je iskrenom strašću i otvorenim pristupom brzo postala nezaobilazan dio ovdašnje vinske zajednice, inspirirajući i kolege i ljubitelje vina. Upravo su takvi pojedinci pokretači koji scenu guraju naprijed. Stoga, ako želimo da Zagreb istinski postane vitalna europska metropola, moramo shvatiti da se naša snaga i budućnost kriju upravo u sposobnosti da prepoznamo, privučemo i, što je najvažnije, trajno zadržimo istinske znalce, bez obzira na to odakle dolaze.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....