Nakon sekundu-dvije, dok sunce uz beskonačne uzdahe zrikavaca skače na kupanje u beskonačno plavetnilo, razrogačiš oči, kroz mrežnicu upiješ svu fascinaciju, udahneš i... nastane raj. Trgne te uto glas svetog Petra, pardon, Gorana Jelića Buce... - Za što ste, za nešto lagano? Ha, imam pravo rješenje - reče Buco i nakon koje minute čistilišnog predjela, na stolu osvane - jastog na buzaru s maneštrom. Nepce podigne glas: “Baci sidro, majmune, zauvijek...”.
Jasno je, nalazimo se u Piškeri. Mjestu bez vode, bez struje, bez interneta, usred Nacionalnog parka, okruženi morem toliko kristalnim da bi i Swarovski zavidio.
- Gledaj ti ovo, sada svi buljimo u ove male škatule, s kojima nam je svijet na dlanu, a prije 30 godina, gledali smo svijet oko nas. I bio je dovoljan, veći od malih zasljepljujućih zaslona bez kojih više ne možemo - veli Buco, prizivajući priču promjena.
BIZNIS S TUNOM
Na mjestu gdje je legenda ovdašnjeg ribolova Milan Mudronja, kultni Tamara, revolucionarno prvi, na udicu izvukao prvu tunu i pokrenuo cijeli novi biznis, koji danas, uz kaveze tunogojilišta priziva začuđene Japance koji ovdašnju tunu plaćaju zlatom, vrijeme lišeno emocija vrti nemilosrdne krugove unaprijed. Ispod nas lješkaju se barke kojima je Veljko Barbieri prije 35 godina stvorio dom. Dom, kojem se danas mnogi vraćaju, poput našeg susjeda Talijana, koji je ovdje dolazio i prije gradnje marine, a sada ga ovdje čeka mjesto A1, vez imenjak našeg sponzora, gdje smo prvotno vezali našeg Grandiosa.
- Je l’ problem? - više kurtoazno pita izvjesni introvertni Vincenzo, jer dok mi kliještima tražimo put do mesa našeg prijatelja jastoga, naša barka mala već je preseljena. - Stalno je ovdje, to osjeća svojim vezom - praktički se ispričava direktor Filip Kulušić. Ma, nije problem, iako su neki od nas skoro zakoračili na krivi dom na valovima. Takvih je, naime, mnogo. Onih stalnih. Onih koji potežu i preko 80-ak milja da bi “via Italia” došli ovdje na jedan časak radosti. Cijene od 335 do 4389 kuna po dnevnom vezu plaćaju bez problema. Jer, ujedno, uz vez dobivaju i ulaznicu za Nacionalni park, koja im od časa uplova traje sljedeći dan sve do 19 sati. - To dobro funkcionira, iako bismo oko sustava naplate mogli napraviti iskorak. Ali, dobro, hoćemo - dodaje Kulušić.
UHVATI SIGNAL
Valjda, jednog dana. Jer, lokalni rendžeri više se bave računima, šećući brodovima uokolo s POS-ovim uređajima, umjesto da se bave zaštitom jednog od najvećih hrvatskih, a pogotovo nautičkih dragulja. - To malo zna biti problem. Jer, plaćamo vez pa ulaznicu, po brodu i po osobi. I nije baš sve uigrano. Recimo, ako plaćate internetom, imate popust, ali što ako na mjestima nema internata. A takvih je mnogo. Onda morate nešto znati unaprijed. A ne možete znati jer vas rijetko tko obavijesti kada se kanite otisnuti od obale... - priča Chaterine, Belgijanka iz Bruxellesa, koja je ovdje prvi put. - Kod nas je sve uređenije, ali dobro, iskreno, kada vidite ovaj hram kamena i mora, podno nebeskoga svoda, zaboravite na sve... Dok signal igra utakmicu s prirodom, a mi navijamo za naturu, ovdje, eto, svi uživaju. Pa i onih nekoliko studenata koji su ovdje izabrali biti cijelu sezonu, kako tko može, ali radi se o gotovo sedmomjesečnom životu u Piškeri.
- A kada pitate ove starije, znate šta će vam reć’? Čuvar marine u zimskom periodu je za dimenziju bolji. Uokolo tebe divota koje se ne možeš najist, nigdje nikoga, a onda ribanje i čista metafizika. Jest, ljeti je ovo čudo, dokazuju to i brojke koje rastu, i ovdje i na Žutu, ljudi je sve više, bez obzira na to što nemaju komoditet kao na drugim lokacijama, ali pravi Kornati otkrivaju se zimi. Toliko da smo razmišljali da za ACI-jeve direktore marina ovdje otvorimo svojevrsni dom. Toliko, naime, guštaju doći ovdje, u času kada slušaš vjetar, i more koje priča s vama - zaključuje Kulušić. Tražeći intrigantnu, veliku priču, ostaneš zarobljen u trenutku. Ova marina, Kornati, ljudi koji ovdje rade ali i dolaze, bez riječi ti šalju poruku: Opusti se, i uživaj.
GASI RADIO
Čak i vodonosac Boćac, koji hvata brazdu onog koji je zadužen za dopremanje robe, simboličnog imena “Vamo Tamo”, memljivo nakon tri dana ulazi u zaljev kojeg okružuju Piškera i Panitula, dajući ti do znanja da si shvatio kako si ušetao u priču koja desetljećima traži samo sporedne glumce, koji bajci daju kulisu, ne i sadržaj. Sadržaj je bio i ostao zadužen za onu šutnju, u kojoj gasiš tonove, radio, isključuješ internet i puštaš da te glavni glumac, velebni Kornati, uzme za ruku i gurka ispod stola kada bi se u tebi javio poriv stvarnoga života koji si ostavio iza sebe: ‘Alo mali, opusti se, i uživaj, ne daj da ti netko kvari doživljaj...
- A šta ću ti pričat’ - zaključuje Buco, uz šarmantni trademark smiješak i riječi koje ne variraju već stvaraju rezonancu raja. -Ovdje, na Kornatima, najgore ti se nervirat’...Ae.
