Ovih dana izašla je peta i posljednja sezona maestralne TV serije ‘The Bear‘, koja od prve epizode nudi mnogo toga svima koji su radili u profesionalnim kuhinjama, ali i svima koje zanima što se doista zbiva iza restoranske fasade, iza servisa i iza tanjura. O samim događajima nećemo ovdje opširnije govoriti, jer doista mislimo da seriju treba pogledati, nego ćemo se zadržati na onome što je ‘The Bear‘ kao cjelina uspio zahvatiti. ‘The Bear‘ je od početka bio više od serije o kuhanju. Premda se kreće između visoke i ulične kuhinje, serija se ne zadržava na gastronomiji kao dekoru ili fetišu, nego se bavi ljudima, njihovim odnosima, ambicijama i pukotinama koje rad prije ili poslije neminovno razotkrije.
Upravo zato peta sezona djeluje uvjerljivije od dviju prethodnih. Nakon treće i četvrte, koje su s razlogom dočekane s određenom rezervom, jer su bile sporije, rasutije i povremeno odveć zadubljene u vlastitu atmosferu, završna sezona vraća stanovitu hitnost. Ne tako da poništi ono što joj je prethodilo, nego tako da tomu napokon da smisao. Ponovno smo u servisu, u restoranu koji puca na više strana, od kadra i novca do logistike i svakodnevnog zamora. Ali sada je razvidno da posrijedi više nije samo sudbina jednoga lokala, nego pitanje što će od svih tih ljudi ostati kada se buka kuhinje napokon stiša.
Tu ‘The Bear‘ i jest najjači, ne kada kuhinju prikazuje kao pozornicu osobne genijalnosti, nego kada pokazuje koliko je suradnja u takvu ustroju elementarna stvar. Restoran ne održava na životu sama vizija jednoga čovjeka, nego skup ljudi koji moraju naučiti jedni drugima vjerovati. U tom pogledu završna sezona donosi razrješenje gotovo svim važnijim likovima. Sydney konačno preuzima ono mjesto koje joj odavno pripada, ne samo po talentu nego i po hladnoći prosudbe. Richie, vjerojatno najpotpunije napisan lik u cijeloj seriji, napokon izlazi iz vlastite skučenosti i prvi put djeluje kao čovjek koji zna što mu je činiti. Tina dobiva potvrdu svoje tihe postojanosti, a Carmy napokon dolazi do najvažnijeg zaključka, da se iz nekih poslova ne odlazi zato što u njima nisi dobar, nego upravo zato što jesi.
To je možda i najzreliji potez ove završnice. U vremenu u kojem televizija često brka rasplet s efektom, ‘The Bear‘ se odlučuje za drukčiji završetak. Ne dijeli velike pobjede, ali gotovo svima daje ono što im je bilo potrebno. Restoran dobiva priznanje, financijska konstrukcija nalazi izlaz, ljudi se napokon počinju kretati dalje. Nije to sretan završetak u banalnom smislu, nego uredno privođenje kraju jedne priče koja je od početka govorila o gubitku, radu i nemogućnosti da se čovjek beskonačno održava na snazi čistom voljom.
U tom se smislu može povući i teza da je ‘The Bear‘ od početka građen kao priča u pet stupnjeva gubitka, prva sezona kao poricanje, druga kao bijes, treća kao pregovaranje, četvrta kao depresija, peta kao prihvaćanje glavnog lika. Dovoljno je vidjeti kako se taj luk zatvara u posljednjoj poruci koju Carmy šalje svome preminulom bratu. Ondje konačno dobivamo ono što je serija dugo odgađala, prihvaćanje, ne kao olakšanje, nego kao trezveno priznanje da se neke stvari ne mogu popraviti, nego samo razumjeti i pustiti.
Zbog toga The Bear ostaje daleko više od najbolje gastro serije dosad. Malo je koja serija tako precizno prikazala profesionalnu kuhinju, odnos prema radu, klasne napetosti restoranskog svijeta i psihologiju servisa. Još je manje onih koje su iz tako uskog, specifičnog ambijenta uspjele izvući ozbiljnu dramu o obitelji, gubitku, ambiciji i iscrpljenosti. ‘The Bear‘ stoga nije samo važan naslov za ljude iz gastronomije, nego i jedna od ključnih serija moderne televizije. Ne zato što je uvijek bio besprijekoran, nije, nego zato što je znao što ga uistinu zanima. Hrana je ovdje bila sredstvo, kuhinja pozornica, a ljudi jedina prava tema. To je, na koncu, i razlog zbog kojeg će ova serija bez teškoća izdržati ispit vremena.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....