Kroz krš šibenskog zaleđa vozimo se prema farmi na kojoj, kažu nam, žive sretne krave. I stvarno, čim skrenemo prema masliniku, u njemu vidimo životinje koje u grupama po dvije, tri pasu travu oko stabala. Ususret nam prvi izlazi pas tornjak, a onda nekoliko gusaka, pod stablom stoji jedna koza, a s druge strane na nas pomalo nezainteresirano oko baca telad i zatim nastavlja uživati na suncu. Naši domaćini, vlasnici i radnici OPG-a Ranch 4 ME, nas kao prava suprotnost snenim životinjama veselo pozdravljaju i pozivaju ispod murve gdje je pripremljena gozba. Zatim dolazi zvijezda imanja, vlasnica Ivana Šimac Mehić, osoba koju, kad je jednom upoznate, nećete zaboraviti.
"Danas je moj rođendan, ne pravi, ali rođendan. Prije godinu dana me napao bik Rudi, zamalo sam umrla, ali netko me čuvao i evo me sad tu s vama", kroz smijeh nam govori i nabraja ozljede koje je pravim čudom preživjela dok je mi promatramo blago otvorenih usta. Pričala je na mobitel sa strane u polju, to je zadnje čega se sjeća prije nego što se u bolnici probudila iz trodnevne inducirane kome.
"Trebali su me ostaviti barem 15 dana da se malo odmorim, jer meni mozak radi stalno na sto posto", govori nam Ivana, a sad se već polako smijemo i mi.
Na farmi svaki dan radi 19 sati. Krave se muzu dva puta dnevno, ujutro i navečer. Prije mužnje svaku kravu treba detaljno oprati, pa je pomusti, a onda očistiti uređaje. Kad je suho razdoblje, jedna mužnja traje sat i pol, ali kad pada kiša, sve skupa se to uspije jako otegnuti. Dok vlasnica naporno radi, krave uživaju.
"Jedu bolje od mene", kaže nam pokazujući njihovu specijaliziranu hranu, a kad ih poimenice zove na mužnju iz maslinika, zadovoljno dolaze same. Imaju i svoju staju, ali više vole biti vani, druže se jer, kako smo naučili, krave su najsretnije kad imaju prijateljice, a sretne krave daju i bolje mlijeko.
Rezultat je tu. Probali smo njezino mlijeko uz Divka kavu, napitak koji nam je pripremio Branimir Vukšić, sommelier iz Pelegrinija, i ostali zatečeni okusom. Na ranč smo, naime, i došli u sklopu izleta s Pelegrinijem, a chef Rudolf Štefan nam je rekao da otkako je upoznao Ivanu, njezine proizvode uključuje u sve veći broj svojih jela, od čega posebno ističe tortu od skorupa koju smo kasnije, na svoje oduševljenje, i kušali. Najbolji u svom poslu lako su se prepoznali.
Tajna njezinih proizvoda i nije neka tajna, naprosto radi proizvode koje bi i sama htjela kupovati.
"Trudi se biti najbolji, ne moraš ni uspjeti, ali probaj. Mi nemamo ni maslac ni vrhnje. Da bih ih dobila, trebali bi proći kroz separator, kod mene toga nema. Mom siru vrhnje ne treba dodavati jer ga nisam ni skinula, vrhnje je u siru", pojašnjava nam, ali odmah dodaje da je njoj najdraži njezin proizvod jogurt: "Jogurt mi je izazov, kad bi veliki proizvođači radili ovako, oni bi propali sto puta."
Ali Ivanin cilj nije proizvoditi na veliko. Imala je dobar posao, normalan gradski život i onda sve okrenula za 180 stupnjeva da bi postala seljanka, sasvim slučajno.
"U životu nisan vidjela selo, ja sam dijete s 13 kata. Po struci sam medicinska sestra, muž mi je pomorac, capo na jahti i na našem mjestu većina bi napravila kuću s bazenom i bavila se turizmom. Ali nama je bilo dosta stana, dosta grada. Došla je korona i odlučili smo kupiti komad zemlje samo da imamo gdje otići. Sve je počelo s 2800 kvadrata i osam maslina", prisjeća se.
Kako su dosta vremena tamo provodili, stavili su jedan bungalov, pa kupili još jednu parcelu. Stočarstvo je došlo spontano jer im je jedan čovjek kojeg su sreli preporučio da kupe ovce i koze koje rade prirodan insekticid i gnojivo za masline.
"Moja mater je obožavala mlijeko, stalno je govorila da bi voljela imat neku kravicu i to mi je ostalo u podsvijesti. Jednom kad sam otišla na Svilaju i vidjela krave, imala sam osjećaj da sam u raju. Krava kroz rogove emitira pozitivnu energiju, kao kad vas vuče more. Polaritet negativnih stanica u moru postaje pozitivan, nisu za ludu lječilišta u Opatiji. Tako je i s kravama", govori Ivana.
Ludo je zato, kaže, bilo upustiti se u stočasrtvo. Sve je naučila sama, položila je samo jedan tečaj, ali ima sreću da uživa u čitanju, istraživanju. Sve što je otkrivala pokušavala je uvesti na svojoj farmi po principu pokušaj pogreška, iako je neke pogreške platila skupo, dovele su je danas do fantastičnog sira i savršenog jogurta. Probali smo ih sve - obični, s mangom, chia sjemenkama, medom i orasima, lješnjacima... Ne možemo se odlučiti koji nam je bolji, ali sad se definitivno ne možemo vratiti industrijskom jogurtu.
Ranch 4 ME proizvodi prodaju se na štandu ispred Dalmare centra u Šibeniku utorkom, četvrtkom i subotom, ali ako niste u prilici kupiti ih ondje, možete im se javiti na Instagram i kako nam kažu - smislit će za vas nešto.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....