Naš vinski stručnjak Saša Špiranec donosi nam životnu priču o putu gladnog studenta imigranta s trideset i dva dolara skrivena u cipeli do vitalnog starca s vlastitom vinarijom koji je imao želju dočekati stoti rođendan
Počeci: Pod nadzorom tajne službe i bijeg iz Jugoslavije
Priča o ostvarenom američkom snu uvijek je velika tema, ali priča Miljenka Grgića, stogodišnjaka koji je 1. travnja 2023., u svojoj kalifornijskoj rezidenciji proslavio stoti rođendan, impresivna je i nadahnjujuća. Rodio se u mjestu Desne u Dalmatinskoj zagori 1. travnja 1923. godine, kao najmlađe od jedanaestero djece u poljoprivredničkoj obitelji. Bio je dobar u seoskoj školi pa ga je majka poslala u Imotski da završi i malu maturu. Međutim, počeo je Drugi svjetski rat, što je bio uzrok pauze u školovanju tijekom koje je rođaku pomagao voditi obiteljsku trgovinu.
Nakon završetka rata upisao je Ekonomsku školu u Splitu, a potom i Agronomski fakultet u Zagrebu jer je, naime, želio postati vinar. Nije mu se sviđao novi poslijeratni komunistički režim koji je njegovoj obitelji oduzeo trgovinu i generalno ograničavao slobode, ali je školovanjem pokušavao pronaći svoje mjesto pod suncem i osigurati si stabilnu budućnost. Otišao je studirati u Zagreb, gdje se nakon više godina mirnog rada i učenja pridružio protestu grupe studenata protiv otkaza Marku Mohačeku, politički nepoćudnom profesoru kojem su otkazom samo dva mjeseca prije redovne mirovine uskraćena prava na prihode koje je zaslužio dugogodišnjim radom.
Zbog te je banalne aktivnosti potpao pod nadzor tajnih službi, što je uz prije nakupljena nezadovoljstva novim političkim uređenjem države u kojoj živi, bio dovoljan razlog da donese odluku - pobjeći iz Jugoslavije u Kaliforniju, o kojoj je u studentskim kuloarima slušao brojne priče i koja je, usput, američka najvažnija vinska regija, gdje bi se mogao baviti poslom za koji se školovao. Prilika se ukazala 1954. godine. Malo prije diplome predao je molbu za stipendiju Ujedinjenih naroda za dvomjesečni studijski boravak u Zapadnoj Njemačkoj, na temelju koje je isposlovao putovnicu u trajanju od četiri mjeseca.
Prije puta otišao je postolaru da mu napravi dupli đon na cipelama u koji je sakrio sav svoj kapital, 32 američka dolara. Otišao je u Zapadnu Njemačku i odradio cijeli planirani program za koji se prijavio, međutim onog dana kada su se ostali studenti počeli vraćati kući u Jugoslaviju, Miljenko se nije pojavio. Ostao je u Njemačkoj i sačekao da mu istekne putovnica, nakon čega je stekao status izbjeglice i počeo raditi na dobivanju vize za Sjedinjene Američke Države, mjesta u kojem vlada bogatstvo i sloboda, gdje je čvrsto odlučio izgraditi novi život.
Međutim, dobivanje vize uopće nije išlo prema planu. Mjeseci su prolazili, američke vize stanovnicima s područja Jugoslavije su se izdavale na kapaljku i Miljenko je shvatio da je možda nikada neće dobiti. Nije ga to odvratilo od njegove misije, nego je počeo tražiti alternativna rješenja.
Saznao je da se kanadska viza dobiva puno lakše, pa je otišao u kanadski konzulat u Münchenu zatražiti vizu, koja mu je odobrena isti dan, jer je u Vancouveru imao sestru i šurjaka. Kad je stigao u Kanadu, jedna od prvih stvari koju su mu sugerirali je bila da promijeni ime jer je njegovo teško izgovoriti, što je Miljenko bespogovorno poslušao i ime promijenio u Mike, a prezime anglizirao u Grgich.
Proveo je potom Mike u Kanadi nekoliko godina, radeći razne poslove i bruseći engleski jezik koji mu je bio vrlo bazičan te istovremeno radeći na kontaktima vinarija u Kaliforniji. Kad je jednog dana stigao prvi poziv za posao enologa u vinariji Souverain Cellars, san mu se konačno učinio nadohvat ruke. Jamstvo za posao u SAD-u bio je preduvjet za dobivanje boravišne vize i kalifornijski raj samo što se nije ukazao.
Američki dani: Plaća od 100 dolara i trijumf na natjecanju u Parizu
Međutim, američka realnost bila je otrežnjavajuća. Umjesto kalifornijskih palmi i američkog raskoša, dočekao ga je mali bungalov u kojem je bio jedan krevet, stol i na njemu električni rešo. Od dogovorene plaće od 100 dolara, za taj je bungalov morao vlasniku vinarije platiti 50 dolara. Shvatio je odmah da tu nema nikakvu perspektivu, ali napokon je tu u Kaliforniji i odlučio je iskoristiti vrijeme na najbolji mogući način, da nauči raditi vino i sve procese u podrumu, jer on osim sna da proizvodi svoje vino, zapravo nikakvih praktičnih iskustava nije imao.
Nakon nekoliko mjeseci i obavljene berbe otišao je iz Souverain Cellarsa, radeći po drugim vinarijama, sve dok se nije zaposlio u vinariji Beaulieu, slavnog André Tchelistcheffa, uspješnog vinara sličnog životnog puta. Između njih se brzo razvio prijateljski odnos pun poštovanja i uz njega je Mike Grgich svladao sve tajne proizvodnje izvrsnih vina. Ostao je kod Tchelistcheffa raditi godinama, potom je kratko radio za Roberta Mondavija, još jednu istinsku legendu kalifornijskog vinarstva, da bi potom pristigla ponuda koja se nije mogla odbiti i koja mu je promijenila život iz temelja.
Novi projekt nekoliko američkih poduzetnika, vinarija Chateau Montelena tražila je glavnog enologa, iskusnog i renomiranog, koji će sudjelovati u izgradnji vinarije i potom znati napraviti vina najviše klase. To je za Mikea bio izazov koji se ne odbija, projekt u kojem će, ako uspije, sve zasluge biti njegove. Jer, iako je godinama radio uz Tchelistcheffa i Mondavija i stekao renome dobrog enologa, rezultati i veliki uspjesi tih vinarija ipak su se pripisivali njihovim osnivačima. Ovdje, u Chateau Monteleni sva odgovornost bit će njegova, ali i zasluge ako uspije. A uspio je na veličanstven način.
Čuvenom Pariškom presudom, na natjecanju u organizaciji Engleza Stevena Spurriera, a prilikom koje su suci bili isključivo Francuzi, uključujući Auberta de Villainea, suvlasnika najslavnije vinarije na svijetu, Domaine de la Romanée-Conti, vino koje je on napravio, Montelena Chardonnay iz 1973., proglašeno je najboljim, boljim od svih burgundskih i kalifornijskih chardonnaya koji su sudjelovali na tom natjecanju. To je bila vijest koja je zauvijek promijenila percepciju kvalitete kalifornijskih vina, osobito u SAD-u, gdje su potražnja i cijene posljedično porasle i do danas nikada nisu prestale rasti, i koja je Mikeu Grgichu donijela besmrtnu slavu.
Uspjeh: Pokretanje vinarije i ostvarenje američkog sna
Stečena slava konačno mu je otvorila put prema snu koji je sanjao sada već davnih dana kao student agronomije u Zagrebu, da posjeduje vlastitu vinariju. Nekoliko godina nakon uspjeha napustio je vinariju Montelena i, zajedno s partnerom Austinom Hillsom, pokrenuo je vinariju Grgich-Hills. U suvlasništvo su ušli po pola, s time da je Austin dao više novca, a Mike manje, ali je dao svoje iskustvo i novostečenu slavu.
Posjedovao je Mike mali udio u Monteleni, koji je prodao, pridodao nešto ušteđevine koju je uspio skupiti tijekom godina, a razliku koja im je trebala da bi isfinancirali projekt pridodao je Austin Hills. Počeo je skromno i razumno, kao što priliči čovjeku teškog životnog puta i skromnih korijena.
Unajmio je kod Roberta Mondavija tank gdje je napravio svoj prvi Grgich-Hills Chardonnay, tako da kada su počeli prvi radovi na novoj vinariji, oni su na tržištu već imali svoje vino i ostvarivali prihode. Kada su počeli saditi vinograde, već su bili renomirana vinarija koja je iz vlastitog profita mogla financirati i razvoj i sadnju.
Model kojim je Mike Grgich izgradio svoju vinariju i vinski biznis trebao bi biti uzor mnogim današnjim investitorima u vinarstvo, koji nerazmjerno i nerazumno puno ulažu u želji da demonstriraju moć i bogatstvo, umjesto da se ponašaju sukladno ekonomskoj logici i filozofiji održivosti. Uslijedile su potom godine mira i prosperiteta. Mali Miljenko, jedanaesto i najmlađe dijete u obitelji Grgić, iz mjesta Desne u Hrvatskoj ostvario je svoj američki san. Postao poduzetnik, imućan čovjek, i najvažnije od svega, globalno cijenjeni vinar.
Hrvatski dani: Nekoliko malih poteza koji su iz temelja promijenili scenu dalmatinskih vina
Kada se Hrvatska osamostalila početkom devedesetih, Mike je osjetio poziv domovine, potrebu da se vrati i pomogne. Odlučio je pokrenuti vinariju na Pelješcu, gdje će moći svoja iskustva prenijeti domaćim vinarima i ukazati na moderne prakse u vinarstvu. Uz manje ili više peripetija uspio je u naumu.
Godine 1995. prenamijenio je bivšu vojnu karaulu kod mjesta Trstenik na Pelješcu, u neposrednoj blizini čuvenog Dingača, u vinariju gdje je počeo proizvoditi vino. Svi su osluškivali koje će sorte odabrati tvorac najboljeg chardonnaya na svijetu, one s kojima radi u Americi i koje najbolje poznaje ili neke domaće. Odabrao je plavac mali i pošip, jer je u njima vidio najviše potencijala na ovom podneblju.
Početna ideja mu je bila da vinarija bude i obrazovni centar za mlade i buduće vinare, ali to se iz nekog razloga izjalovilo. Inzistirao je na nazivu sorte na etiketama te iako je u početnim godinama sav njegov plavac dolazio s položaja Dingač, on je na etiketu stavio naziv Plavac mali.
Prvi je na Pelješac i u Dalmaciju donio male hrastove bačve iz Francuske, u kojima je dozrijevalo vino, plaćao je za kvalitetnije grožđe puno veću cijenu od drugih i, na kraju, stavio je cijenu vina nekoliko puta veću od bilo kojeg drugog vinara. Tih nekoliko naizgled jednostavnih poteza promijenili su scenu dalmatinskih vina iz temelja. Brojni su se vinari ohrabrili pa također sami početi proizvoditi vino, hrastove bačve od 225 litara postale su standard za dozrijevanje vina, naročito crnih, cijene vina više kvalitete su porasle i omogućile vinarima ulaganja i razvoj.
Biznis model je bio isti kao i u Kaliforniji, samo dvije etikete vina, a vlastiti vinograd je zasadio tek kad se uvjerio da se vino prodaje u dovoljnom obujmu da vrati investiciju u razumnom roku. Na samim je počecima čak jednu cijelu berbu preskočio u proizvodnji, jer je imao viška vina iz prethodne i tek kad je spoznao dinamiku prodaje, počeo je planirati proizvodnju i investicije. Gotovo je sve drukčije napravio u odnosu na dotadašnje prakse pravljenja biznis planova na temelju želja i nerealnih očekivanja. Danas su i pošip i plavac mali vinarije Grgić s Pelješca standard za najvišu kvalitetu vina od tih sorti u Dalmaciji.
Zasluge: Važna uloga u otkriću hrvatskih korijena zinfandela
Osim velikih promjena koje je donio u hrvatsko vinarstvo, Miljenko se angažirao i na pomaganju domovini. Tijekom devedesetih financijski i autoritetom podupirao je razminiranje Hrvatske, za što je zajedno s jordanskom kraljicom Noor primio nagradu "Građanin svijeta".
Godine 2014. osnovana je Zaklada "Miljenko Grgić" koja svake godine nekolicini talentiranih studenata zagrebačkog Agronomskog fakulteta financira putne troškove i smještaj u SAD-u radi odlaska na praksu i usavršavanje u neku od vodećih američkih vinarija. U novoj domovini također nagrade pristižu i nakon one čuvene pariške pobjede iz 1976., pa je njegovu Chardonnayu iz 2004. magazin Wine News dodijelio nagradu Chardonnay of the Year, a slavni Američki kulinarski institut ga je 2008. godine uvrstio u kuću slavnih, Vintners Hall of Fame, što mu je, po osobnom njegovu kazivanju - najdraža životna nagrada.
Ostavio je i značajan trag na usmjeravanju američkih znanstvenika prema Hrvatskoj kada su bili u potrazi za porijeklom zinfandela, omiljene vinske sorte u Kaliforniji. Zbog otkrića hrvatskih korijena zinfandela (crljenak/tribidrag), u Dalmaciji se dogodila njegova prava renesansa i ta nekad gotovo izumrla sorta u Hrvatskoj danas je ponovno važna i sveprisutna u gotovo svim dijelovima Dalmacije.
Miljenko Mike Grgich, poznat i kao “Kralj Chardonnaya” Napa Valleyja, preminuo je u srijedu 13. prosinca 2o023. u 101. godini života. Vijest su objavili kalifornijski mediji.
Ova priča objavljena je u Jutarnjem listu 1. travnja 2023. povodom Grgicheva stotog rođendana.