Stavlja zaštitnu masku i gumene rukavice, dezinficira sve površine i stane iza staklene ograde. Vrijeme je za ručak. Treba podijeliti obroke za 2300 korisnika koliko ih ukupno broje u Ustanovi Dobri dom. Tako izgleda svaki dan Kristine Kumer, 42-godišnjakinje iz Kloštar Ivanića koja, bez obzira na vikende, blagdane, dane u tjednu, a sada i na mogućnost zaraze koronavirusom, mora stići na posao jer mnogi ovise o njoj. Simpatična voditeljica pučke kuhinje u Cerskoj kaže nam kako ni u jednom trenutku nije pomislila ostati doma jer je pomaganje drugima nešto što je prihvatila kao svoju zadaću. Svi zaslužuju topli obrok, a posebno u ovoj teškoj situaciji. Broj korisnika pučke kuhinje, bez obzira na pandemiju, ostao je isti.
- Od prvoga trenutka prihvatila sam svoj posao, sama sam ga izabrala i veseli me što svaki dan nekome mogu pomoći. Nisam ni u jednoj situaciji pomislila ‘joj, da barem ne moram na posao’. Štoviše, ipak sam korisna i idem svaki dan jer ljudi trebaju moju pomoć - objašnjava nam voditeljica Kumer koja 12 godina radi u pučkoj kuhinji i korisnike već smatra svojom drugom obitelji.
NOVA SITUACIJA
Oni su, baš kao i ona, svjesni da se pandemija širi, da broj zaraženih koronavirusom raste, no pokušavaju ostati pozitivni i ne paničariti.
- Bilo bi čudno da se ničega ne bojimo. No, panike nema. S korisnicima razgovaramo o svemu. Dugo sam s njima i mi smo već kao jedna velika obitelj. Razgovaramo, upućeni su u to što se događa u državi i svijetu. Sve im lijepim razgovorom objasnim, zašto smo poduzeli nove mjere, i oni to dobro prihvate. Dok i nije bilo straha od virusa, razgovarali smo o svemu i uvijek sam ih saslušala, a sada nije ništa drugačije. Od prvoga dana kada se počelo pričati o virusu i novim mjerama zaštite, korisnici su već sve znali i bili upućeni. Komunikacija je ključ ovdje i svi znaju kakva je situacija i kakva je njihova obaveza - priča nam Kristina Kumer i navodi kako su doživjeli mnogo toga u ovih 12 godina, no ovo je situacija nova za sve.
Iako oduvijek paze na higijenu, sada su malo postrožili i uveli nove mjere kojih se moraju pridržavati i zaposlenici i korisnici pučke kuhinje.
- Uz svu higijenu koju smo dosad držali na visokoj razini, jer ipak radimo s hranom, uveli smo još dodatne mjere i stvarno pazimo i na sebe i na korisnike. Osigurali smo dezinfekcijska sredstva odmah na ulazu da naši korisnici odmah mogu dezinficirati ruke i odredili smo im razmak, i izvan prostora same kuhinje i i unutra. To odlično funkcionira, svi se pridržavaju mjera i jedni druge tako štitimo. Svjesni smo da je ovo jedna od najtežih situacija s kojom smo se susreli, ali svi smo složni - ističe Kristina Kumer.
Napominje da je strah od virusa prisutan cijelo vrijeme, no smatra da su dovoljno dobro zaštićeni i nema mjesta panici.
- Strah postoji, to je normalno. Najnormalnije je da se čovjek boji, pogotovo kad se nađe u novoj situaciji, ali nismo paničari. Uvijek govorimo jedni drugima da će sutra biti bolje i odrađujemo svoj posao bez ikakvih problema - kaže nam 42-godišnjakinja koja je neizmjerno ponosna na sebe i svoje kolege koji se svaki dan trude osigurati topli obrok onima koji si ga ne mogu priuštiti.
RAZGOVOR
Ne žali ni trena koji provodi na poslu umjesto sa svojom obitelji jer njezini doma znaju da je njezin posao pomagati drugima, bez obzira na vanjske čimbenike.
- Moji doma se uvijek brinu za mene, to je normalno. Pri izlasku iz kuće mi uvijek kažu da se čuvam i ja to radim. Imam djecu školske dobi i svi smo se prilagodili situaciji. Razgovaram s njima, znaju kakav mama ima posao i da ću biti dobro. Znaju kakva je situacija i da će to završiti. Zasad smo se prilagodili - kaže voditeljica pučke kuhinje i dodaje kako duboko vjeruje da ćemo iz ove pandemije izaći kao pobjednici.
Vjeruje da će sutra biti bolje i da će ubrzo sve biti iza nas. Kao i Kristina Kumer, i njezini kolege i korisnici pučke kuhinje vrlo su oprezni i paze jedni na druge. Pridržavaju se svih mjera, dolaze sa zaštitnim maskama i ne grupiraju se.
SVE U TORBI
- Korisnici u dobrom broju dolaze s maskama na licu. Jako su svjesni da trebaju zaštititi sebe i druge, a oni koji nemaju maske, pričaju mi kako ih nisu mogli nabaviti jer ih nigdje nema. Trude se da ih nabave. Sad je to malo problem jer gdje god pitaju, u ljekarnama i dućanima, kažu im da ih više nema. U jednu ruku jesmo malo sigurniji kada nose maske, ali mi smo ovdje zaista zaštićeni. Na lokaciji nas je, kad je podjela ručka, petero. Zaštićeni smo staklom na liniji i udaljeni smo od korisnika prilikom podjele ručka tako da izravnog kontakta nema. Nosimo zaštitne maske i rukavice, kao i inače, i nema razloga za zabrinutost. Navikli smo da ljudi hodaju s maskama - objašnjava nam Kristina Kumer koja je, dok nisu ukinuli međugradski prijevoz na posao i s posla, išla tramvajem i autobusom te se morala i tamo morala štititi od moguće zaraze, a u torbi uvijek nosi dezinfekcijsko sredstvo.
- Sve nosim u torbi: masku, rukavice, dezinfekcijsko sredstvo, uvijek sam u pripravnosti. Poanta je da prvo moramo krenuti od sebe. Sada kad su ukinuli međugradski prijevoz, dogovorila sam se sa suprugom pa će se on drugačije organizirati da ja mogu automobilom na posao - priča nam voditeljica pučke kuhinje u Cerskoj ulici, koja, unatoč zdravstvenoj krizi na globalnoj razini, svaki dan na posao dolazi s osmijehom.