Moderna otočna kuhinja prva je asocijacija kad vidite što radi chef Aleksandar Kerekeš sa svojim timom u restoranu The Moise u novootvorenom creskom hotelu The Isolano. No, kad okusite njegova jela, tada shvatite kako je to mlak izraz za sve okuse, teksture i boje koje je ukomponirao u meniju prvog fine dining restorana u povijesti ovog kvarnerskog otoka. A sve uz pomoć lokalnih ljudi, koji restoran svakodnevno opskrbljuju autohtonim otočnim namirnicama
U prodaji je novi, proljetni kolekcionarski broj magazina Dobra hrana na više od 200 stranica!
Ljeto je 2024. Vrući dani usred kolovoza tjeraju nas u hladovinu, a između hladnog soka od bazge i limuna te pokoje stranice novog krimića, uzimamo mobitel u ruke i otvaramo jednu od popularnih društvenih mreža. Valja biti u korak s događanjima i u kontaktu s prijateljima. Bam. Jedna fotka koja nas tjera da se bolje zagledamo u ekran. Bam. I druga koja nas tjera da sad već smanjimo svjetlo na zaslonu i bolje je pogledamo. Na njoj su plave trake nečega što kažu da je lignja, zeleni grozdovi morskog grožđa, ružičaste latice afričke ivančice, divno kremast umak... Gledamo ime chefa, pa ime restorana, lokaciju i shvaćamo - došlo je vrijeme da se na Cresu nakon više od pola stoljeća napokon otvori novi, tek drugi hotel na otoku i prvi fine dining restoran. I još kakav.
Naime, kada je 1971. u istoimenoj uvali sagrađen Kimen, prvi i jedini hotel na Cresu, vjerojatno nitko nije ni slutio da će do novog tako kapitalnog projekta trebati proći cijeli jedan život ili, da budemo precizniji, pune 53 godine. Na otok poznat po ovčarstvu, maslinarstvu i robinzonskom turizmu, kojega jednako vole avanturisti, biciklisti, ronioci, kamperi, jedriličari, planinari, zaljubljenici u prirodu te izvorne okuse i obrise Mediterana, kapital je donio "lokalni dečko", Cresanin Nikola Avram. Hotel The Isolano Autograph Collection 5* s 49 luksuzno uređenih soba usred Šumice, kako se naziva područje uz cresku šetnicu na potezu od grada prema spomenutom prvom hotelu na otoku i u gradu, značajan je i jer je dio Marriott lanca. Njihov je to 341. hotel na svijetu.
Isti tren javljamo se chefu ne bismo li doznali kada otvaraju i možemo li dogovoriti susret, jer Cres baš nikada nije imao restoran sličnog tipa. No ta nam ideja tada pada u vodu, jer su intenzivno radili na dovršetku hotela. Strpljen, spašen. Dočekali smo Novu godinu, povratak tima restorana sa staža u svjetski poznatim restoranima i dogovorili dolazak tik pred otvorenje nove sezone. Premijerno. Sreća, jer u ovo doba godine od Zagreba do Valbiske (Krk) treba tek oko dva sata vožnje, a ni gužva u luci nije tolika da strepiš hoćeš li se ukrcati. Prelazak do Cresa traje nešto više od 20 minuta, a do grada je još 15-ak minuta vožnje. Pjesma ako znate da vam ljeti za istu relaciju treba i po sedam sati. Stižemo do hotela The Isolano, lijepo uklopljenog objekta uz samo more s predivnim pogledom na pučinu i šumovit rt koji zaokružuje uvalu, gdje nas dočekuje cijeli tim hotela i restorana The Moise. Aki, kako zovu head chefa Aleksandra Kerekeša (32), vidno je uzbuđen. Ima nam toliko toga za reći i pokazati i jedva čeka da sjednemo za stol.
Nakon ugostiteljske škole koju je završio u Pančevu, Aki odlazi u Španjolsku gdje radi u osrednjim restoranima. Kada mu se prije desetak godina desila tragedija u obitelji, našao se pred životnom odlukom - kojim putem krenuti. Bira posao. Šest mjeseci je radio, šest mjeseci bio na stažu. I tako tri godine. Nakon šest godina, u doba korone, vraća se u Beograd. Posao teško nalazi, pa odlazi u Crnu Goru gdje s Danilom Radovanovićem (28) i Kristinom Radosavljević (31), danas svojim sous chefom i pastry cheficom, postavlja jedan poznati hotelski restoran.
- Upoznali smo se nas troje u Beogradu prije - sad će biti pet godina, i svi zajedno počeli raditi u Kotoru. Tada smo Danilo, Kristina i ja zapravo napravili brend, i gdje god smo išli, inzistirali smo na našim standardima i kvaliteti. Brzo smo zatim otišli za Tivat gdje smo odradili odličan posao s postavljanjem još jednog restorana i onda sam upoznao Nikolu - govori nam kad ga pitamo kako to da je od svih mjesta na svijetu odabrao raditi na Cresu. Ističe kako to i nije bio plan, jer je jedan od suvlasnika zapravo tražio stranog chefa te su se susreli kako bi mu ovaj dao kontakt potencijalnih kandidata. No, sudbina je htjela drugačije. Dogovorili su suradnju i Aki je sa svojim timom došao na otok gdje gradi jednu, usuđujemo se danas reći - fantastičnu lokalnu priču. I to premda je za Cres prije čuo samo zbog puno poznatijeg i popularnijeg otoka Lošinja.
- Cres je poseban jer je nepravedno podcijenjen, a ja nisam želio raditi što smo radili prije. Mi smo, naime, imali specifičan stil, no The Isolano i The Moise bili su prilika da sve promijenimo. Želio sam da baš sve napravimo sami. Bojana Križanec, slovenska umjetnica, napravila nam je tanjure - od siluete otoka, s otiskom kadulje, s grbom grada Cresa, u obliku drače... ali i skulpture koje na stolovima stoje umjesto vaza s cvijećem. Jednom prilikom mi je, naime, chef Filip Ćirić, sudac u srpskom MasterChefu, poklonio jedan vodič po Cresu, a Nikola me potom vodio na neke od prepoznatljivih lokacija i tako sam se inspirirao. Danilo i Kristina na tom su me putu pratili.
Živopisan lobby hotela, u čijem je dnu s lijeve strane tek dugim prozračnim zavjesama odvojen restoranski dio, sjajan je spoj tradicije, primjerice, slike lokalnog, danas pokojnog akademskog slikara Mate Solisa, i modernog u pomno biranim komadima namještaja. Sjedajući za jedan od pet stolova koliko ih je u zatvorenom dijelu restorana, ne možemo se odagnati dojmu da će ovo biti posebno iskustvo.
U kuhinji su sad uz Akija, Danila i Kristinu, stigli i Vuk Miljanović (25) te Uroš Dramićanin (24), mladići koji su sanjali o tome da jednog dana rade s Aleksandrom. Veselo je, smiju se. Svi u uniformama boje lista masline, kreću sa slaganjem degustacijskog menija u 9 sljedova koje će pratiti izbor vina voditelja restorana i head sommeliera Miljenka Čehulića, kojeg možda pamtite sa zagrebačke scene. Cijelo iskustvo, kaže nam Aki, trajat će puna dva sata, no inzistira da radni dio - fotografiranje njihova aktualnog menija, odvojimo od iskustvenog. Stižu nam, redom kako ih završavaju, tanjuri raznih oblika i boja s jelima za koje, pokazat će se kasnije kada ćemo ih i probati, ne znaš jesu li ljepša ili ukusnija.
- Ja volim ovaj posao i baš uživam u njemu, pa kod nas u kuhinji može raditi samo onaj tko dijeli istu filozofiju, jer želimo da nam je lijepo i da hrana to govori. Mi se doslovno igramo dok radimo. Eksperimentiramo, s velikim naglaskom na lokalnim namirnicama. Na svakom tanjuru je 5, 6 elemenata, ali je fokus na osnovnoj, autohtonoj otočnoj namirnici - govori nam.
I doista, znate li da ćete objedovati cresku janjetinu i janjeću jetricu, kozice, hobotnicu, škampe, lignju, oslić, ovčje mlijeko i skutu, draču, maslinu i maslinovo ulje te med od kadulje - vjerujte kad vam kažemo da ćete sa svakim novim zalogajem krenuti na gastronomsko putovanje i dublje upoznati Cres. Okusi su to kakve otočani pamte iz djetinjstva, toliko intenzivni i bogati da će opčiniti svakog iskrenog gastro znalca.
A cijeli koncept večere je po mnogočemu jedinstven i nadahnjuje. Prvo, i po nama najvažnije, zato što su u cijelu ovu priču uključeni i Cresani koji restoran opskrbljuju lokalnim namirnicama. Dinko Kuljanić iz Valuna dobavlja im creske škampe, Danijel Nurkić iz Cresa ribu, hobotnice i maslinovo ulje koje samo za njih radi, Josip Josipović je tu kad god trebaju otočnu janjetinu i iznutrice, a pravi im i janjeće te kobasice od divlje svinje. Sandro Tarabocchia iz Orleca samo je jedan od creskih ovčara čiji će se janjci aromatiziranog mesa od samoniklog otočnog bilja naći na tanjurima ovog fine dining restorana. Tu je i Mladen Dragoslavić, na nekadašnjem Apsyrtidesu, kako su u prošlosti nazivali Cres i Lošinj, poznati pčelar, čiji je med od kadulje nezaobilazan sastojak u Kristininim desertima. Lokalno nabavljaju i ovčje mlijeko te skutu i sir, a začinsko bilje beru sami po otoku.
Prezentacija degustacijskog jelovnika, koji je neophodno rezervirati barem dan prije, posebno je dojmljiva priča. Kao kakva interaktivna igra koju će jednako prihvatiti i mlađi, ali i stariji. Kad krene večera, naime, prije jela dobit ćete fotografiju koja simbolizira osnovnu namirnicu koja će vam biti poslužena. I tako slijed za slijedom - fotografija pa jelo, fotografija pa jelo. Na kraju ćete imati set od 10 autorskih fotografija Lošinjana Ivana Brčića s posvetom i zahvalom chefa Kerekeša i datumom kada ste doživjeli ovo iskustvo. Idealno za uspomenu, pa čak i za uokviriti i staviti na zid. A uz njih ćete dobiti i krasnu malu četvrtastu lanenu vrećicu s ovčicom od vune u koju ih možete pospremiti. Njih izrađuje lokalna umjetnica Vesna Jakić.
Od svega što smo probali, posebno moramo istaknuti fantastičnu lignju čija nas je fotografija privukla još i prije nego što je chef Kerekeš ovo jelo prezentirao u jednom od nastavaka prošlogodišnjeg MasterChefa Hrvatska. Ili hobotnicu, kako zbog prezentacije na osušenoj hobotnici s kojom se Aki borio nekoliko dana ne bi li savladao tehniku tako i zbog izuzetno meke teksture, a moćnih okusa. Škamp i janjetinu da i ne spominjemo. Ipak, poseban kompliment ide preddesertu - toliko svježem, kremastom, utješnom i bogatom teksturama i okusima, da bismo se samo zbog njega ponovno vratili na Cres.
Staž u restoranima Mazu u Tokiju, El Celler de Can Roca u Gironi i kod Martína Berasateguija, chefa s 11 Michelinovih zvjezdica, kaže nam Aki, omogućili su mu da mnogo toga vidi, no nisu ga se dojmili, jer im svima generalno u kuhanju nedostaje emocije i zadovoljstva. To, koliko smo mogli vidjeti, u njegovu restoranu nije slučaj, pa je itekako dobar povod da se suci svjetski poznatog gastronomskog vodiča ove sezone na putu do Lošinja zaustave u Cresu. Jedini creski fine dining restoran u povijesti, na stranu želja chefa The Moisea, to itekako zaslužuje - kako zbog hrane i prezentacije, tako i zbog inovacije, vinske liste koja broji oko 200, mahom hrvatskih etiketa, zero waste filozofije, autentičnosti te uključivanja lokalne zajednice u ovu priču.
A kad već govorimo o lokalnoj zajednici, red je i da upoznamo sve one koji su prepoznali ovaj projekt. Na moru nas već čekaju Dinko i Danijel sa svojim ulovom. Ponosni i sretni pokazuju plodove svog rada u kašetama - svježe škampe i hobotnice. Poziraju kao profesionalci zbijajući šale na svoj račun nesvjesni koliko su važna karika u ovom lancu. Potom se ukrcavamo u Danijelov automobil i odlazimo u maslinik, jedan od mnogih na kojima uzgaja i bere masline koje će pretvoriti u ulje i isporučiti u The Moise kako bi gosti ondje okusili pravo ekstra djevičansko maslinovo ulje od starih otočnih sorti maslina.
Put nas potom vodi do grada - prvo kod Josipa Josipovića u mesnicu da iz prve ruke provjerimo što sve dostavlja ovom hotelskom restoranu, a potom i do Vesne Jakić u RUTU gdje želimo vidjeti kako nastaju njezine laneno-vunene torbice. Duboko iza podne na putu smo prema Orlecu gdje nas na jednoj od pozicija njegovih košnica sad već nestrpljivo čeka Mladen Dragoslavić. I tu se iz našeg prekrcavamo u njegov automobil i kroz gustu šikaru stižemo do proplanka usred ničega. Deseci bijelih i smeđih košnica s plavim poklopcima pokriveni su gromačama. Pčele se pitomo drže svojih kućica, a mi od Mladena doznajemo koliko je zahtjevno baviti se ovim poslom i zašto je med od kadulje tako poseban. Kaže nam, teško je planirati sezonu, jer ovisiš o puno vanjskih faktora, koji utječu na količinu meda.
Na putu prema posljednjoj lokaciji - Malom Lošinju, stajemo i u mjestu poznatom po ovčarstvu, Orlecu. Ondje nam je Sandro Tarabocchia priredio dobrodošlicu. Vodi nas u obiteljsku kuću, služi riblju juhu koju je pripremio njegov otac i reže ovčji sir po staroj recepturi kakav još pravi njegova mama. Nakon okrepe krećemo na izlet. Sjedamo u aute i vozimo se glavnom otočnom cestom u smjeru Hraste, pa skrećemo lijevo na makadamski put i parkiramo. Opet se prekrcavamo. Ipak je riječ o strmom i neravnom putu punom gromača za koji moraš imati prave gume i vozilo. U jednom trenutku, Sandro spušta prozor i počne zazivati ovce, a one kao vojska, jedna za drugom kreću pratiti vozilo. Na mjestu okupljanja Sandro ih mami s malo starog kruha i zatvara u tor kako bismo odradili fotografiranje. Bleje u nas kao ovce, no na zvuk fotoaparata penju se po gromačama i bježe u rikverc, a janjčići slijepo prate mame. Da ih ne stresiramo, polako se udaljavamo i stižemo do posljednjeg aktera ove priče, taman u zalazak. Kod crkvice na rtu Annunziata u Malom Lošinju, s kojeg se u daljini vidi otok Susak, čeka nas Ivan Brčić.
Svoj je obol dao snimivši fotografije koje prate jelovnik - panoramu Cresa, maslinike, tramuntansku šumu hrasta, lignje, draču, ovce, ribara s vršom, more... On je još jedna osoba među onima koji vole ono što rade, a čini se kako je u ovoj priči jedino to i važno. Upoznajmo ih sve, jer...
Da bi zadovoljan bio pojedinac, treba biti zadovoljna cijela zajednica. Dinko, Danijel, Josip, Sandro, Vesna, Mladen i Ivan samo su neki od otočana koji su prepoznali ovu jedinstvenu gastro priču i dali joj svoj doprinos
DINKO KULJANIĆ, ŠKAMPAR
Ovaj simpatičan gorostas u najboljim godinama dobavlja škampe za The Moise Restaurant od prvoga dana. Ideja o povezivanju s lokalnom zajednicom i prezentacija lokalne gastronomije kroz autentične namirnice, moderne tehnike i fine dining plating svidjela mu se na prvu jer dobro zna razliku između creskog i, primjerice, krčkog škampa. Premda konobar po struci, u ribarstvu je Kuljanić cijeli život, a profesionalno već 26 godina. Škampe lovi na vršu i oko otoka Cresa, najčešće na dobro čuvanim mjestima oko svog Valuna, malog primorskog mjesta na Cresu, najpoznatijeg po pronalasku Valunske ploče, natpisa s nadgrobne ploče iz XI. stoljeća koji je pisan na dva jezika, starohrvatskom i latinskom, i dva pisma, glagoljici i latinici.
- Potpuno sam razumio zašto žele creski, a ne neki drugi škamp. Sjećam se jedne anegdote, prije nekoliko godina u Valun je redovito dolazila 40-metarska jahta s Talijanima na škampe. Jednom prilikom sam se razbolio i nisam bio na moru, pa sam lokalnom restoranu rekao da zovu nekoga drugog. I oni su zvali susjeda koji im je škampe pribavio s Krka. "Što je ovo", pitali su razočarani Talijani koji su ih naručili, iako su škampi bili lijepi, još živi. E, u čemu je stvar? Oko Krka je more dublje, 70 do 90 metara, a to strašno utječe na okus i kvalitetu. I zato mi je drago što će turisti koji posjete ovo mjesto moći okusiti naš cijenjeni škamp prve klase.
DANIJEL NURKIĆ, LOVAC NA HOBOTNICE, RIBAR I MASLINAR
Kako to obično biva u maloj zajednici, za plan gradnje hotela Isolano, a poslije i restorana The Moise Danijel je čuo i prije nego što je u Šumici položen kamen temeljac. Vrlo brzo su ga kontaktirali i za njih je počeo praviti posebno maslinovo ulje od primorskih sorti plominka i šimjaca (koju miješa jer je prejaka) te dobavljati hobotnice i ribu koju sam ulovi. Hobotnice profesionalno lovi posljednje četiri godine, no hobi mu je to, kako nam kaže, već više od dva desetljeća. Njegova su lovišta uzduž obale cijelog otoka Cresa i čini to na vršu, dok su mu maslinici u zaleđu grada Cresa gdje se brine i o pokaznom vrtu u kojemu su zasađene 24 autohtone sorte maslina Primorsko-goranske županije, ali i nasadi divljih šparoga.
- Priča o ovakvom restoranu i cijela filozofija koja mi je prezentirana jako mi se svidjela. Drugačija je od svega što smo dosad imali na otoku i uvjeren sam da će imati svoju publiku. Naravno, drago mi je što sam i sam sa svojim Cresanima dio te priče.
JOSIP JOSIPOVIĆ, MESAR
U potrazi za kvalitetnim mesom, pogotovo od creske ovce, obratili su se iz Isolana u mesnicu Cres. Vodi je Đakovčanin koji je trbuhom za kruhom na ovaj kvarnerski otok došao prije dva desetljeća. Završio je školu za mesara te 15 godina radio u creskoj zadruzi gdje se bavio janjcima i ovcama, a prije šest godina otvorio je vlastitu mesnicu u Cresu. Želja mu je i ideja bila ponuditi Cresanima domaće i kvalitetne proizvode domaćih i lokalnih OPG-a, od Istre do Slavonije, te im pokazati zahvalnost što je na njihovu otoku pronašao dom.
- Vizija chefa restorana bila je u jelima koristiti domaće proizvode, a kako mu nitko drugi nije mogao napraviti i isporučiti određene pozicije koje je želio, brzo smo postigli dogovor. Osim domaće creske janjetine i janjeće jetrice, koje su dio degustacijskog menija, isporučujem The Moiseu i ovčju i kobasicu od divlje svinje koju služe za doručak. No, u ponudi imam još i roštilj kobasice od janjetine, creski udić te naš otočni ovčji sir u ograničenim količinama iz male obiteljske sirane u Loznatima - kaže nam Josip Josipović.
Dodaje da je oduševljen samim projektom Isolana. - Mislim da bismo im svi na tome trebali čestitati jer uložiti privatni kapital i dići sve na tako visoku razinu hrabro je, odlučno i vrijedno divljenja.
MLADEN DRAGOSLAVIĆ, PČELAR
Jedna od namirnica bez kojih prezentacija Cresa ne bi bila potpuna je med od kadulje. Na otoku, kako Cresu tako i Lošinju, najpoznatiji pčelar je Cresanin Mladen Dragoslavić koji uz med od te cijenjene, samonikle i ljekovite biljke pravi i med od drače, lipe, medne mješavine, cvjetni prah, svijeće, medene bombone, sirupe i druge proizvode.
Ako je dobra godina, kaže nam, može vrcati i oko pet tona meda, i to samo od kadulje. To, ističe, može zahvaliti jednoj od najboljih pozicija u Europi, a onda i na svijetu. Stoga koncept ovog fine dining restorana, pogotovo u segmentu slastica, nije mogao proći bez njegovih proizvoda.
Pčelarstvom se Dragoslavić bavi cijeli život, a ljubav prema toj vještini, jer za njega to nije zanimanje, naslijedio je od oca i djeda. Pozicije ima po cijelom otoku, na sedam mjesta. Košnica ima oko 300 komada, a uboda tijekom najizazovnijih dana od svojih letećih pomoćnica na tisuće. Ipak je to opasan posao od kojega umire najviše ljudi u poljoprivredi, govori nam.
Konačno, za The Moise će isporučivati prvenstveno med od kadulje jer kaže da boljeg od toga na otoku nema.
SANDRO TARABOCCHIA, OVČAR
Obitelj Tarabocchia (Mužić) iz Orleca u svojim OPG-ima na potezu prema otoku Lošinju - od Orleca do Hraste - ima ukupno 250 ovaca sorte pramenka. Od njih im je godišnji prinos, ako su uvjeti idealni, od 150 do 180 janjaca. Creska ovca je specifična, kaže nam najmlađi ovčar u obitelji, po tome što je ne dohranjuju, nego pase samoniklo otočno bilje kojim je taj kvarnerski otok bogat. To se poslije osjeti u njezinu mesu koje je prirodno aromatizirano. Zato creska janjetina miriše na kadulju i timijan. Zbog pojačanog saliniteta u zraku nježno je slana, a zato što su janjci stalno na otvorenom nije masna i nema težak miris. Na ovom otoku idealnom se kilažom smatra janjac od 23 do 26 kilograma žive vage, no unatoč ograničenom broju, potražnja je iz godine u godinu sve veća. Svoju robu Sandro plasira preko Poljoprivredne zadruge Cres i mesnice Cres, no uskoro će njegovu janjetinu uz The Moise služiti i sam u gostionici u Orlecu koju upravo preuređuje i otvara nakon 12 godina.
- Naš domaći proizvod zaslužuje promociju kroz gastronomiju i zato mi se sviđa projekt Isolana jer su uključeni mali proizvođači, oni koji rade najvažniji dio posla - kaže nam Sandro dok reže drugi jako traženi proizvod - domaći ovčji sir koji je napravila njegova mama i nastavlja: - Za kilogram ovakvog sira treba nam sedam do osam litara mlijeka, a ovca dnevno da samo oko tri decilitra mlijeka.
Oni svoj sir ne prodaju jer uspiju napraviti tek oko deset sireva, i to baš onako kako su to nekad radili njihovi stari.
VESNA JAKIĆ, RUTA, OVČJA VUNA
Nazivaju je čuvaricom baštine, javljaju joj se kad trebaju autohtoni suvenir i edukativne umjetničke radionice za djecu, no Vesna Jakić više je od tih škrtih naziva. Ova dizajnerica tekstila i odjeće, rođena Cresanka, dobar je dio života živjela na kopnu (Varaždinu, Zagrebu, u Njemačkoj), no okidač za povratak na Cres 2000. bio je projekt vezan uz ovcu i vunu. Premda ne zna plesti, javila se na tečaj tkanja gdje je, kaže nam, zapravo upoznala Cresanke i krenula na niz edukacija. Nakon udruge otvara i umjetnički obrt RUTA u sklopu kojeg, između ostalog, izrađuje i predmete od ovčje vune. Kao jedina koja se na otoku Cresu i Lošinju odlučila na ovaj doista hrabar pothvat i zahtjevan posao, bila je logičan izbor za domišljatu i poduzetnu ekipu novog creskog hotela.
- Njihova je ideja bila da moraju imati jaku lokalnu kartu kako bi se predstavili publici i privukli turiste koji žele takav tip sadržaja. Aleksandar je došao kod mene s vlasnikom hotela Nikolom Avramom i prezentirali su mi ideju. Rekli su mi da bi željeli napraviti nešto od vune kad smo već kao otok poznati po ovcama. Chef je rekao vrećicu jer je nešto slično vidio u Japanu. Meni je to bilo zanimljivo, no nisam vidjela vunu na tanjuru. Sjetila sam se lana, izradila od nje vrećicu u koju će stati fotografije koje prate jela iz degustacijskog menija, a onda od vune napravila ovčicu, simbol otoka - govori nam Vesna koja čini još jednu dobru stvar pretvarajući vunu u korisne, nerijetko i nosive komade - smanjuje otpad.
IVAN BRČIĆ, FOTOGRAF
Premda iz Malog Lošinja, Ivan je jedan od fotografa mlađe generacije koji je lokalno poznato ime na oba otoka. Vezu između njega i tima restorana, chefova Aleksandra, Danila i Kristine, uspostavila je njegova sestrična Sara koja od prvog dana radi u Isolanu. Razgovor o ideji i njegovoj viziji priče vezane uz The Moise doveo ih je brzo do suradnje te je Brčić snimio fotografije koje gostima simbolično predstavljaju degustacijski meni, a koje će nakon završetka večere ponijeti kući za uspomenu.
- Zanimljivo je, recimo, dodati kako sam panoramu grada Cresa, koju gost dobiva na kraju večere, dronom snimio baš na dan kada sam bio na razgovoru u hotelu. Sve ostale fotografije snimljene su naknadno kada sam dobio njihove smjernice i kada smo razradili cijelu priču. Samo snimanje trajalo je oko dva tjedna, a fotografije jela snimali smo nakon toga. To je, moram reći, bilo vrlo izazovno jer tada restoran još uvijek nije bio postavljen - priča nam Brčić na svojem omiljenom mjestu za fotografiranje, u uvali Čikat na Lošinju.
Međutim, ovaj mu je projekt, i ne samo zbog cijele ideje, bio pravo zadovoljstvo.
- Moja ljubav prema fotografiranju hrane traje već neko vrijeme i sretan sam što sam dio ove lijepe priče - zadovoljno kaže ovaj uskoro 40-godišnjak uz zalazak sunca, gotovo jednako lijep kao i onaj na njegovoj panoramskoj fotografiji Cresa.
Na kraju recimo i kako ova priča ne bi bila potpuna, a ni blizu toliko dojmljiva, bez fotografija naše kolegice Berislave Picek. Uvjerite se sami.
Komentari
0