Vatra u termičkoj obradi od početka vremena do danas ostala je neodoljivo privlačna. Iako, su nam dostupni brojni gadgeti i nove tehnologije kako u profesionalnoj pa i amaterskoj kuhinji, čovjek još uvijek ostaje vjeran vatri. Kuhanje na vatri, žaru i pepelu duboko je ukorijenjena u hrvatsku gastro tradiciju, a okupljanje oko kotlića, roštilja, gradela ili peka samo neki od omiljenih običaja.
Peka koja se čini prilično jednostavnom za pripremu traži iskustvo. Koje meso staviti, koju vrstu peke odabrati (limenu, gusenu ili onu pak od terakote)? Kako rasporediti žar i koliko uopće peći samo su neka od pitanja koje si postavljamo kad se odlučimo uhvatiti u koštac s tim prastarim, a opet svevremenskim jelom. Iako se na vatri pripremaju neka od najjednostavnijih jela, upravo dobar kotlić, roštilj ili peku napravit će rijetki zato se nerijetko kaže kako se kuhar stvara doke se majstor pečenja rađa.
Tisućljećima se peka koristila kao svakodnevni kuhinjski alat, a iz kuhinja počinje nestajati kad i pojava otvorenog ognjišta. U principu razlikujemo dvije vrste peka glinenu i željeznu. Gotovo 500 godina pr. Krista nađeni su ostaci glinenih peka (poklopaca) na području Slavonije gdje su poznatije pod nazivom prokljuka ili vršnik. Naime, tada se jelo vrlo vjerojatno pripremalo umotano u tanak sloj gline, a bilo je vrlo zanimljivo promatrati što se događa pod poklopcem. Nešto kasnije, za vrijeme osmanlijskih osvajanja razvila se i željezna peka, danas poznatija kao sač.
Bitno je spomenuti kako se neka inačica peke raširila po gotovo svim regijama Lijepe naše te se u Istri se često koristi naziv čripnja, dok je u Podravini poznatija kao pokrivač. Iako, je peka danas sinonim za mesno jelo ili hobotnicu, pod pekom su se nekad pekli i kruh, peciva i kolači.