Kvart Špansko u Zagrebu postaje sve gastronomski življi. No, unatoč sve boljoj ponudi u samom kvartu, najposjećenije ipak ostaju dva trgovačka centra – City Center One i Z centar – gdje se nudi uglavnom brza hrana. Prije nekog vremena u Z centru, na drugom katu, otvorena je nova pizzerija naziva Ciao! Pizza & Pasta. Posjetili smo je nedavno na jedan prometan šopingholičarski dan.
Pozicija je pomalo nezahvalna. Lokal se smjestio kraj samih kinodvorana, pa kroz prozor imate pogled na šaroliku publiku i onaj nepobjedivi miris kokica koji vlada komercijalnim kinima. Sam prostor Ciao! prostran je i ugodan, a pogled na kuhinju otkriva skupu pizza peć i opremu koja obećava ozbiljnost.
Jelovnik sadrži listu pizza i nekoliko tjestenina cijene kojih se kreću od 10 do 14 eura. Pizze su, kako to danas često biva, napuljskog stila, što u Zagrebu sve češće znači forma ispred sadržaja. Cijene se kreću od 9,80 eura za margheritu i marinaru do 14,80 eura za skuplje varijante, što je za shopping centar sasvim u redu, a za kvalitetu koju očekujete od ozbiljne napoletanske pizzerije opravdano. Po preporuci konobara, koji je bio susretljiv i ljubazan, naručili smo dvije pizze. Vinska karta je zanemariva, a ponuda piva je nešto razvijenija: nude nekoliko točenih opcija i manju kartu komercijalnih piva, što je za popodnevnu pizzu u shopping centru sasvim dovoljno.
Pizze su stigle za desetak minuta. Ciao! Margherita, s umakom od žutih rajčica, mozzarellom, parmigianom, mini mozzarellama i kalamata maslinama, imala je lijepi umak, blago slatkast i fino začinjen. Ostatak je bio problematičan. Sira je bilo previše, a samome tijestu falilo je soli. Mozzarella je sir koji definitivno ne godi u prevelikim količinama, ne samo zbog masnoće koja guši ostale okuse, već i zbog vrlo praktičnog problema: kad ga je previše, prilikom rezanja komada povlači sa sobom sve sastojke i pizza se jednostavno raspada na tanjuru.
Piccante & Dolce s ricottom, tikvicama, nduja kobasicom, chili salamom, pepper dropsima, medom od kadulje i maslinama bila je sličan slučaj, samo s još većim brojem sastojaka koji nisu uspjeli pronaći zajednički jezik. Bila je blijeda, nedovoljno pečena, s rubovima koji su tražili još petnaestak sekundi u peći da bi postigli onu karakterističnu karbonizaciju koju napoletanska pizza zahtijeva. Tijesto nije bilo loše, zapravo se osjećala prisutnost duže fermentacije. Umak od ricotte bio je pomalo bezličan, pepper dropsi su dominirali bez jasne uloge, a cjelina nažalost nije funkcionirala. Problem je u pristupu: kad je sastojaka previše, svaki gubi svoju svrhu.
Ciao! svakako pokušava ponuditi nešto bolje od uobičajene ponude shopping centara, što je pohvalno, ali izvedba ne prati namjeru. Tijesto pokazuje znakove duže fermentacije i kvalitetnijeg brašna, peć i oprema je očito skupa i ozbiljna, ali tehnika pečenja jednostavno nije na razini. Još važnije, sam pristup kreiranju pizza promašen je. Napuljska pizza ne trpi previše sastojaka, ne iz purizma (iako je i to bitna stavka), već iz vrlo praktičnih razloga: visoka hidratacija tijesta i kratko vrijeme pečenja zahtijevaju lakše nadjeve koje neće opteretiti strukturu pizze.
Usluga je bila na visokoj razini, što u gužvi shopping centra nije nimalo jednostavno postići. Jasno je da postoji volja i ambicija za kvalitetom. No, volja sama po sebi nije dovoljna. Između želje za dobrom pizzom i pizze koja to zaista jest, nalazi se znanje, iskustvo i razumijevanje proizvoda koji nudite. Za sada, Ciao! taj put još nije prešao. Što ne znači da neće.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....