Fotografije: Mario Kučere
Sat je otkucao četiri ujutro. Morao je prirediti svu fotografsku opremu ako želi dočekati svitanje u Kopačkom ritu i snimiti tu savršenu fotografiju. Nekoliko aparata i objektiva pedantno je složio i krenuo te se za kratko vrijeme našao na mjestu koje snima sebi za dušu. Odabrao je poziciju, pritajio se i preostalo je samo čekanje. Nekad je tako znao nepomično čekati satima, neki bi rekli samo da snimi, ali taj čovjek otkrio nam je iskonsku ljepotu prirode Kopačkog rita. Mario Romulić, umjetnički fotograf o kojem je snimljen i dokumentarac “Dobri duh u močvari”, odlučio je hvatanje života fotografskim objektivom zamijeniti njegovim stvaranjem tako što će proizvoditi povrće i uzgajati životinje.
Priznaje kako ga obrada zemlje nije zanimala čitav život, ali narušenog zdravlja odlučio se uhvatiti u koštac s hranom koju jede i koju stavlja na stol svojoj obitelji. I tako je prije pet-šest godina intenzivnije počeo čitati, informirati se o permakulturnim postulatima da bi baš prije dva mjeseca završio svoj staklenik. Osim spektakularnih fotografija Kopačkog rita, upravo je on uz svog kolegu Damira Stojčića zaslužan za pokretne fotografije od kojih zastaje dah. Dočekao nas je u svom carstvu od ranog jutra pripremajući delicije za koje njegovi prijatelji već dobro znaju i s kojima se ovaj fotograf razotkrio kao nadaren kuhar koji obožava ljuto, začine i glazbu. Dočekao nas je bos, zalijepljen za svoja dva Kamado smokera. Rukama koje mirišu na baranjsku crvenu papriku uzeo je veliku šalicu čaja od domaćeg sušenog bilja i otpio gutljaj te stao nabrajati što je sve zamislio pripremati.
- Obavezno moramo napraviti šarana, imam divljaka od četiri i pol kile kojeg ću natrljati mljevenom crvenom paprikom i staviti na rešetke u roštilj, zatim imamo svinjski vrat i glavu koje sam već stavio peći na lagano za pulled pork, lešadu koja se već krčka na ognjištu u glinenom ćupu pa sataraš, papričice jalapeño, pile i možda još jedno koje ću posebno zaljutiti svojim opakim umakom - izjavio je Mario te završio pitanjem hoće li to biti dovoljno.
Inače, Mario na svom imanju koje se proteže na četiri hektara, zaklonjeno od pogleda, a smješteno u biljskom Orlovu putu, planira napraviti agroturizam, ali i smještajne jedinice gdje će turisti moći doživjeti Baranju te uz prethodni dogovor i kušati lokalnu hranu. Sve povrće iz njegova vrta gosti će moći sami sebi ubrati, a meso bi bilo iz slobodnog uzgoja i potpuno lokalno. Tako je primjerice za naše snimanje nabavio teletinu sa susjednog Eko gospodarstva Orlov put, zatim crnu svinju iz Braniteljske zadruge Dolac Slavonski, ribu iz Dunava, a koke su njegove. Zasad se koristi samo četvrtinom posjeda jer su potrebne velike investicije da se realizira ono što želi te će aplicirati i za poticaje iz europskih fondova.
- Ovo je tek u začecima. Iako već dugo imam registriran OPG, nedavno sam se počeo intenzivnije baviti zemljom - otkriva i poziva nas u obilazak.
- Ono što neki smatraju korovom meni je blago, tako da za humus i gnojivo upotrebljavam gavez, koprivu i preslicu. Imam tu sreću da lako nabavljam i stajsko gnojivo. Ne špricam nikakvim umjetnim tvarima, već proizvodim svoje kako bih se obranio od nametnika i bolesti. Tako recimo čuvam kožice i sjemenke čilija koje pomiješam s vodom i time prskam. Duhan i neem prah koristim protiv buba, a domaće kozje mlijeko za plamenjaču. Pitanje što sve raste u njegovu vrtu čini nam se suvišnim, jer raste sve što možete zamisliti. Od cvjetova tikvica, nekoliko vrsta rajčica, papričica, mrkve, poriluka i luka do kukuruza. Uz pomoć majstora napravio je i staklenik gdje mu je klijalište, a bebama presadnicama svira glazba jer je u stručnoj literaturi pročitao kako ipak uspješnije rastu uz glazbenu podlogu.
Osim vrta, podigao je i jednu drvenu smještajnu jedinicu, a planira napraviti još nekoliko kućica i šatora za glamping. U blizini postojeće smještajne jedinice pogled će vam se zalijepiti za još jednu drvenu kućicu za koju ćete u prvi mah pomisliti da se radi o dodatnom smještaju, ali zapravo je to dom za njegove koke i piliće kojih sad ima oko 25 i slobodno se kreću imanjem. Mogućnosti su nepregledne, a kako cijela ideja dolazi iz uma umjetničkog fotografa, gostima bi se nudili i promatranje ptica, fotosafari i razni izleti u predjele baranjske netaknute prirode čije tajne teško da itko bolje poznaje od njega. Nakon obilaska vraćamo se provjeriti stanje u roštilju i nastaviti s pripremom jela u kojoj nam svesrdno pomažu njegova dva sina Ivor i Svebor.
- Nedostaju mi još neki začini - zamišljeno se pogladi po bradi pa nas zove u svoj mali kuhinjski raj.Obožavam kuhati, to me opušta. Srušio sam zidove kako bih proširio kuhinju i napravio kako želim - objašnjava nam Mario dok nam pogled bježi na dvometarske stalaže ispunjene začinima i čajevima. - Ali to nije sve! - zadovoljno se okreće i otvara velike ladice također ispunjene začinima. Pred kraj cjelodnevnog kuhanja “ruku nam daje” i njegov prijatelj Ivan, također pasionirani kuhar, koji ujedno ima i stranicu “Dumbina kuhinja” te dolazi sa svježim idejama kako koje jelo završiti ili ga poboljšati. Tog sunčanog utorka s Romulićeva imanja širili su se zamamni mirisi, prekinuti kucanjem staklenih čaša, usputnim osmijesima, skakutanjem njegovih dviju njemačkih doga Crnog i Zorga te molećivim pogledima mačića koje obožava njegova kćerkica Lara.
Približavao se smiraj dana, a imanje je utihnulo. Zaklonjeno od pogleda, nedaleko od središta Bilja, u Orlovu putu nalazi se oaza dobre i iskrene hrane za koju držimo palčeve da zaživi baš onako kako je zamislio. Puno truda i vremena potrebno je da se realizira baš sve što je umjetnički um zamislio, ali ne sumnjamo ni tren da Baranja ima još jednu lijepu priču u začetku.
Mario nam je šapnuo i svoje recepture:
Ljute jalapeno papričice sa šunkom i ricottom
Pečeni šaran
Pulled pork
Pečeno pile na njegov način i sataraš
Lešada
