Seoski turizam Kezele
Šumećani
10313 Graberje Ivanićko
01 2820 496
Iz kotlovine je nastalo prekrasno seosko imanje s restoranom u okolici Ivanić Grada, dok vina Kezele danas krase brojna priznanja. Na par hektara nekoliko je drvenih kuća, starih stotinjak godina, u kojima se može prespavati, ali i pogledati etno zbirka, kupiti originalni suvenir, jahati plemenite hrvatske posavce i nadasve uživati u čistom zraku, domaćoj hrani i moslavačkom vinu. Osnovni dojam koji će vas odmah obuzeti jest seoska autentičnost, od arhitekture kuća do otvorenih ognjišta u dvorištu.
Unutrašnjost samog restorana puna je originalnih detalja i starinskih uporabnih predmeta. Crveno-bijeli stolnjaci, jednostavne klupe i stolice, drvene grede i veliki kotao nepogrešivo grade atmosferu “zrihtane” seoske gostione, pri čemu mirisi iz uvijek užurbane kuhinje draže gladna osjetila. Većina namirnica stiže sa samog imanja ili okolnih gospodarstava. Uzgajaju svoje ovce, koze, crne svinje, zečeve, kokice, guske i patke, a osim kruha i gibanica, peku i svoje pekmeze, rakije, kuhaju likere, spremaju zimnicu, dime kobasice, špek i šunke.
Ako nije pravo i domaće, neće vam poslužiti. Kasni zimski ručak počinjemo u razgovoru s gazdom uz čvarke, paštetu od pačje jetre, namaz s mljevenim bučinim košticama, špek, šunku i dimljeni sir te tri vrste kruha. Ponosni vinar rastočio nam je mladi škrlet, autohtonu moslavačku sortu koja se stidljivo probija iz zaborava i na zahtjevnije trpeze. Vino je svježe i mirisno, a hrana redom neodoljiva. Dio obitelji Kezele uživa vegetarijansku prehranu pa neka vas ne čudi što su i ta jela prisutna na jelovniku, stoga se i ja najprije odlučujem za popečke od heljde s pire krumpirom i kopar sosom.
Na heljdu me nikad nije teško nagovoriti jer volim tu “žitaricu”, no ovakvi popečci s porilukom su mi potpuni novum. Netom skuhani krumpir u koji je umiješana ozbiljna količina putra, pa onda dobro izrađen u pire idealan je prilog popečcima, dok gusti sos od kopra čini cijelo jelo kompletnim ručkom. Izvrsno. Podeblji komad vratine od crne svinje iz slobodnog šumskog uzgoja na tanjur mi je sletio jače pečen i dobro osoljen. Dugo nisam pojeo komad mesa s toliko puno okusa i slasti, pa sam solidan umak od šljiva samo probao ne želeći pokvariti čisti mesni dojam u ustima.
Odavno smatram da savršeni komad dobro pečenog mesa ne zahtijeva nikakav prilog. Da bih usporedio crnu svinju s veprom, kušao sam i lovački gulaš, u kojem je divlja svinja bila meka i ukusna, no saft je ostao malo tanak, nezačinjen. Tu su zato prilog bili odlični tvrdi njoki za koje moram reći da bi mi se još više svidjeli u obliku valjušaka, odnosno šufnudla. Time bi bili definitivno bliži autentičnoj moslavačkoj kuhinji. Za deserte naprosto više nije bilo ni najmanje mjesta, no počastili smo se vrlo interesantnim odležanim rizlingom za kraj.
Ako se za posjet odlučite u dane vikenda, svakako rezervirajte unaprijed jer se tada na imanju postavlja Moslavački stol - bogati izbor od dvadeset i više autohtonih jela, po sistemu jedi koliko hoćeš i možeš za neveliku cijenu, pa gostiju nikada ne manjka. Ako poput mene više uživate u miru i spokoju sela, učinit ćete to tijekom tjedna jer je od Zagreba udaljen samo 45 kilometara (većinom autocestom).
KATEGORIJA RESTORANA: Tradicionalni restoran
HRANA: 8/10
USLUGA: 9/10
AMBIJENT: 9/10