U Zagrebu, pa i u njegovoj nogometnoj okolici, postoje tri slavne, šampionske generacije koje se pamte. Koje bude emocije. Prva je Škorić, Gračanin, Brnčić, Belin, Ramljak, Blašković, Čerček, Pirić, Zambata, Gucmirtl, Rora. Ta, jasno, pripada Dinamu ‘67. Druga je ona Zagrebova iz ‘73.: Horvat, Gašparini, Tucak, Antolić, Ivanišević, Lipovac, Markulin, Čopor, Močibob, Rukljač, Smolek, uz, recimo Bakotu. Ona treća je, jasno, maksimirska ‘82.: Vlak, Bračun, Z. Cvetković, Hadžić, Zajec, Mustedanagić, Bručić, Cerin, Deverić, Mlinarić i Kranjčar.
Osim toga, međutim, postoji još jedna slavna generacija, kojoj su se svi rado vraćali. To je gurmanska generacija, koja je pojila, hranila i odgajala sve nogometne hedoniste ovog grada. Nažalost, nekih od tih slasnih štancija, baš poput nekih od ovih gore, više nema. Ali, svaki gurman s loptom ispod kreveta isto će izdiktirati u "tri ujutro", baš kao što je nama i ovaj put stručni suradnik Dobre hrane, legendarni Anton Samovojska: Domagoj, Zagrebački Bijeli, Šparkasa, Sava, Trnje, Jarun, Hrašće...
"Netko bi eventualno gurnuo nekog svog, jer, rekao bi Ćiro - svatko ima pravo na jednog svog - no činjenica je da su ti restorani sve do unazad posljednjih 20-ak godina bili nevjerojatno dobri. I točno si znao gdje i kojega dana poći da bi pojeo najbolju klopu u Zagrebu", nadodaje se Samovojska, definitivno prvi gurman među sportskim novinarima, i prvi sportski novinar među gurmanima.
Gdje se, dakle, kriju najbolji bistroi, restorani i pubovi vezani uz nogometne klubove? Ili, prevedeno, koji su najbolji preostali “NK Restorani”...
"Ako ćemo realno", kreće 'u glavu' predsjednik zagrebačkog trećeligaša NK Jarun Grgur Jolić, "onda ću vam reći realno: naša je ambicija Prva liga, a naš se bistro u prvoj ligi već nalazi..."
Osmijeh, zdravica, i griz savršene teletine.
"Pošteno", odgovorimo uglas, petljajući se u prekrasne nepremostive niti nogometa i čudesnog gurmanluka koji ga prati. NK Jarun je na tome tragu, bez dvojbe. Baš kao i Spare Ribs, pored Rudešova stadiona, koji se malo odmaknuo od tradicije i prešao na višu razinu, ali i dalje ne želi pomrsiti spone.
"Evo, vidite tamo", pokazuje nam krasna šefica marketinga Štefica Vargek, "tamo je stol koji je uvijek rezerviran za trenera i stručni stožer. Dosta se tu analizira i priča o nogometu, iako su nam gosti, istina, raznoliki."
Što takvom restoranu, izdignutom na širi sloj društva i dobre hrane, i savršeno pristaje, bez dvojbe. Ali, roditelji ovdje ćaskaju, čekajući djecu, svrate igrači i drugi sportaši, i nemoguće je i neprirodno brisati takve energije. Uostalom, zaključit će šefica Štefica: "Nogomet savršeno pristaje uz krasan komad mesa i hrane općenito..."
"Znate li vi što se sve ovdje događalo?", savršeno se nadodaje Žarko Čuljak, alfa i omega NK Trnje već gotovo četiri desetljeća. "Ovdje, na ovom parkingu ispred", smiju mu se oči dok prstom šara prema prozoru, "e, tamo su vam, nogometaši Zagreba slavili 1991., kada su ušli u Prvu ligu, a kada je RK Zagreb postao prvakom tih godina, ovdje se okretao vol. A velikom Draži Jerkoviću ovo je bio dnevni boravak."
Uz sjajan roštilj, koji je, recimo, na Trnje stigao klasičnom "krađom". Malo slasnijom od onih na zelenom terenu.
"Prije negoli sam otvorio restoran, radio sam na Velesajmu, koji je tada bio čudesan. Uglavnom, mi smo nabavljali meso, a onda bi došli Srbi, donijeli ugljen, i vraćali se doma puni para. Gledam ja to i shvatim; uzeo sam Leskovčana pečenjara, ušao ovdje te na laminatu i dva poljska WC-a uskoro napravio roštiljski bum. Prije mene Šparkasa je imala nešto, ali mi smo stvorili prvi pravi roštilj u Zagrebu. Uskoro su počeli dolaziti Kuže, stari Jovićević... na tom je linoleumu sportski svijet živio i hranio se. RK Zagreb, Cibona, Dinamo, Mladost... svi su bili ovdje. A sve radi dobrog mesa, i tog prvog Srbina roštilj-majstora kojeg sam doveo", prisjeća se Čuljak, kojeg učas prekida vlasnik Saluta, nasljednika stare Šparkase, Branimir Grozdić.
"Je, možda ste imali prvog, ali mi imamo zadnjeg Srbina."
"Koga?", lete upitnici, a nonšalantno pored nas, dok smo kao u najboljoj loži na svijetu, uz rebrica i vrlo solidni gemišt, zagledani u trešnjevački tepih koji je, recimo, stvarao Mislava Oršića i Joška Gvardiola, prolazi konobar...
"Zovem se Jovan, ali svi me zovu Joža, i volim se nazvati posljednjim Srbinom u Hrvatskoj. Prijatno!"
Smijeh.
"Tak se poklopilo, znate", smije se i gazda Branimir Grozdić, dok gleda prema klubu s kojim je u simbiozi i nabraja generacije sportaša koji su ovdje zalazili i zalaze na griz zadovoljstva.
"Nogometaši rjeđe, ali rukometaši nas vole, pogotovo Filip Ivić, on nam je jedan od dražih gostiju. Svraćali su i hokejaši dok je Medveščak bio ‘živ’, ali kad je doma, uvijek naiđe i Borna Rendulić..."
"Sva su ova mjesta koja obilazimo legendarna", sipa Samovojska podatke kao 'slavnu' islandsku jedanaestoricu iz bogtepitaj koje godine. "Jer, klopa je uvijek bila izvrsna, a društvo zanimljivo, jer nogometaši su prije zalazili u njih, među obične ljude, nisu bili zabarikadirani kao sada. Znate, primjerice, da je Lampion, naslonjen na NK Kustošija, nekad držao tandem Lamza-Mušović, i da je tamo, recimo, možda i prvi put gostovala Lepa Brena? Je, niš se ne čudite, ozbiljno vam pripovedam..."
"Lampion postoji već 25 godina, a ovdje smo se preselili prije četiri godine", govori Damir Mrković “Debeli”, u dvije rečenice objašnjavajući zašto se u Lampionu dobro jede.
"Prvo, dosad sam u životu valjda već smršavil’ 900 kila. A drugo, znate kak vele: 'Ak si škrt, bu ti sprovod kraći od lesa...'"
Lampion, odnosno Kustošija, ima debeli nogometni background. Konačno, ovdje je her Otto Barić, jedan od najboljih zagrebačkih i hrvatskih trenera, jednom preko ograde zagledan u kustošijansku travu kazao:
"Prošel sam celi svet, ali nigdar nisam vidio da se tak dobro restač stopio sa stadionom..."
Dok svaki zalogaj potvrđuje priču, a dok nepce klizi kroz zagrebačke nogometne restorane, i dok žvačemo najbolje fileke u Zagrebu, koje, zbog obećanja, čuvamo kao jednu od najslasnijih tajni, Samovojska odjednom zausti: "Tu, stanite. Čeka nas gazda Blago, ali idemo prvo do moga Mije..."
No, Mije nema. Mijo, kultni pečenjar Hrašća, u domu janjetine 'koju bi i anđeli jeli', otišao je u penziju, nakon 35 godina.
Samovojska je u šoku.
"I kaj sad?", brižno pita Blagu, koji priča priču o novom pecir-majstoru Miroslavu, koji je stigao iz Zadra, bez novca za kartu.
"No radi dobro. Mijo je bio moj dugogodišnji pečenjar, u ovom je poslu, znate, teško naći dobrog i pouzdanog majstora za pečenje, kao i ostalo osoblje, koje odlazi, sve više i više. No, Miro je pokazao da može."
Janjac je sletio na stol. Pa smo punih usta samo potvrdili...
"Ja sam vam nekad igrao nogomet, kao mlad sam otišao van i igrao za Kickers Offenbach. Kasnije sam tamo i otvorio restoran, bitno drugačiji od drugih. Dok su se drugi 'igrali' balkanske kuhinje, ćevapa itd., ja sam se odlučio za drugačija jela, od janjetine do teletine i patke s ražnja. Konstantno smo bili puni. I onda me u jednom času jedan naš čovjek pitao bih li ga prodao? I jesam, pa se sa ženom i djecom vratio u Hrvatsku, a 'ovaj' je prebacio restoran na ćevape i propao", priča priču Bagarić. Kojem se tada događa ključni događaj “karijere”. Nogometnim rječnikom, sjeo mu je jedan volej. U rašlje.
"Torbe su ostale u autobusu i završile u Splitu. I sjednem ja s kumom u automobil, da odemo dolje po njih, ali smo stali u Tomislavu, u Boraji, na ručku. Jasno, na janjetini. Koja je bilo toliko dobra, da smo ostali i na večeri. I pokojem piću. Prespavali smo tamo, a ja sam si mislio kako bi bilo dobro peći janjce..."
I prije 19 godina, Josip Čorak pitao ga je bi li preuzeo Hrašće. On je kazao da bi. Pa je od želje, eto, dosad, ugrubo, ispekao (vegetarijanci, pokrijte uši), više od 50.000 janjaca!
"A znate koja mi je zapravo životna želja? Peć’ race na ražnju."
Bistro Jarun
Vlasnik: Šimo Kolaković
radno vrijeme: 9-24 (pon-sub), 9-18 (ned)
što kušati: pečena teletina
Plan je bio da se osjećaš kao doma, veli vlasnik Šimo, koji je u kultni bistro, ne samo zbog osnutka HDZ-a, ušao prije dvije i pol godine, želeći, naglašava, naslijediti priču legendarnog gazde Tomislava Klepića. I Kolaković je u tome uspio: bistro je osvježen i uređen, dovedeni su ključni ljudi, poput Ivana Jurišića (Carpaccio, Okrugljak) i kuhara Deana Šafrana (Les Ponts...), a jelovnik je baziran na sezonskim jelima, hrvatskim dobavljačima te, recimo, vlastitom kulenu, kobasicama, bunceku, koji stižu iz Miljevaca, gdje se sve suši. Stigli smo u srijedu, u doba ručka - što je najsnažniji forte Jaruna - a između slasne ponude, odlučili smo se za ono čega je bilo najviše na punim susjednim stolovima - pečenu teletinu, koja je bila izuzetno sočna, mekana, taman začinjena, i koju je pratio domaći pečeni krumpir i sezonska salata. Briljantan objed pratio je i desert, koji teško nađete u Zagrebu: slavonske tačke s domaćom marmeladom od šljiva i kuglicom sladoleda od vanilije. Kakve su bile? Naša fotoreporterka Beri slatko ih je slistila u sekundi...
Gastro pub Salut!
Vlasnik: Branimir Grozdić
radno vrijeme: 10-23 (uto-pet), 11.30-23 (sub, ned)
što kušati: BBQ svinjska rebrica
Na mjestu kultne Šparkase posljednjih se godina etablirao Salut!, vođen dvojcem Stjepanom Nodilom i Branimirom Grozdićem. Riječ je o klasičnom mesnom gastro pubu, rustikalno, ali šarmantno uređenom, a kao posebnosti ga krase Vitezov bodež (na metalnoj kuki visi bodež nataknut kombinacijom sočnih dijelova bifteka, lungića i piletine s pancetom, lukom i paprikom, serviran uz prženi krumpir i šampinjone sa žara) te fantastična BBQ svinjska rebarca, uz odličan umak i red domaćih krumpira. Doista, "bodež" je apsolutni gurmanski i vizualni hit, no nas su oduševila rebrica, koja su bila odlično pripremljena, hrskava izvana, a iznutra sočna. "Super roštilj i sjajan gablec", ključni je moto ovog restorana, koji se isključivo opskrbljuje u malim mesnicama i lokalnim OPG-ima, a kupovina namirnica u trgovačkim centrima strogo je zabranjena. "Ono kaj mi ne bismo jeli, nećemo ni posluživati drugima", dodaju. Baziran većinom na ručku, odnosno gablecu, ovom pubu, koji ne želi biti "fensi" već "narodski", nedostaju - parkirna mjesta.
Spare Ribs Grill
Voditeljica marketinga: Štefica Vargek
radno vrijeme: 10-23 (pon-ned)
što kušati: Chicago steak
Spare Ribs Grill, naslonjen na stadion NK Rudeša, izdvaja se od ostalih, jer odskače uglađenošću. Više je za fini ručak s poslovnim partnerima, večeru s prijateljima, romantični izlazak s partner(ic)om, ili veće i slasne proslave rođendana, krštenja, krizmi, svadbi... Gostiju, naime, ima cijeli dan (ručak je i ovdje špica), a i kada uđete, osjeti se "touch" uređenja na kojem se radilo. U predivno prozračnom ambijentu okružuju vas cigla i drvo, a pogled puca na otvorenu kuhinju (sjajan dodatak) te dry-age frižider, koji mami poput Picassovih remek-djela. Na stol nam je servirano nekoliko jela, od kojih se izdvaja bodež s biftekom, lungićem i piletinom, potom - jasno je iz imena restorana - BBQ rebrica iz suhe marinade s dva vrlo specifična, no jako ukusna umaka, ali najviše smo ostali oduševljeni steakom pripremljenim na Chicago način, koji je prije pečenja "odležao", svoje, a pred nas je stigao u medium-rare varijanti i topio se u ustima poput maslaca. Inače, nismo probali, ali slastice iz Grand Marniera koje nude za desert zovu na povratak.
Restoran Hrašće
vlasnik: Blago Bagarić
radno vrijeme: 11-22 (uto-ned)
što kušati: janjetina
Ovdje nema previše pametovanja: restoran Hrašće je katedrala najbolje zagrebačke janjetine, u koje god doba godine svratili. Iako je u penziju otišao kultni pečenjar Mijo, složni su svi da ga je dostojno zamijenio njegov nasljednik Miroslav, kojeg je nakon predanog oglasa iz Zadra doveo praktički sam vlasnik, jer Miroslav, nakon koronaotkaza, nije imao ni za kartu do Zagreba. Hrašće pod paskom Blage Bagarića radi već 19 godina, a iako je prostrani ambijent naizgled skroman, on, zapravo, nije ni bitan. Jer, njeno visočanstvo janjetina ovdje je glavni protagonist. Janjetina se, inače, nabavlja iz Dalmatinske zagore ili s Paga, kada je sezona, a Hrašće na ražanj nikad ne stavlja janje teže od 10 kilograma. "Ljudi ovdje u 99,9% slučajeva dolaze na janjetinu. Imamo mi i domaće pivce, pa i patke, odojke, jasno, pečemo što god treba, no svi dolaze zbog jednog razloga", objašnjava Bagarić. Uz, dakako, janje s ražnja, dobili smo i domaći kruh, ali i luk, rajčice, krumpir te, gurmani će shvatiti, mladi (!) grah na salatu, što je vrlo rijetko. Sve je domaće, iz okolnih vrtova, i sve je doista iznimno...
Bistro Lampion
vlasnik: Damir Marković
radno vrijeme: 9-24 (pon-ned)
što kušati: zagorska juha, pečeni krmenadl
Prije četiri godine, bistro Lampion promijenio je lokaciju te se iz Mandićeve ulice nakon 21 godine preselio u dvorište NK Kustošije. No okusi si, nema dvojbe, ostali isti. Pod paskom vlasnika Damira Markovića, poznatijeg kao "Debeli", gladna se usta ovdje poje svakodnevno, a iako će spomenuti "najbolju koljenicu na svijetu", u ovom rasadniku okusa koji oduševljavaju nepce i koji se temelje na hrvatskoj domaćoj kuhinji, odnosno spoju tradicije i dobre hrane, mi smo u tu kategoriju svrstali zagorsku juhu. Imala je gotovo savršene omjere vrganja i suhog mesa u juhi koja nije masna pa ne pada teško na želudac nego ga mazi i podmazuje. A onda je uz također odličnu racu (gusku), na stol stigao šampion: pečeni krmenadl od kilograma, od domaćeg prasca, koje nabavljaju, a koji su teški između 130 i 180 kilograma. Samo posoljen, jer se ne želi kvariti izvorni okus mesa, bio je fenomenalno sočan i prepun okusa. S obzirom na to da su krmić ispali s gotovo svih jelovnika u gradu, ovo je bio spektakl. "Sve je domaći uzgoj, ali su mesari tajna. Ak' vam velim 'ko su, ne bi više niš ostalo za mene", smije se "Debeli".
Restoran NK Trnje
vlasnik: Žarko Čuljak
radno vrijeme: 11-19 (pon-sub), 12-17 (ned)
što kušati: slijed á la Trnje
Do 2000. godine je Bog hodao po zemlji, često ističe Žarko Čuljak, čovjek koji je stvorio, ali i održava visoko mjesto NK Trnja u zagrebačkom roštiljskom hedonizmu. Otkad je 5. svibnja 1981. otvorio lokal, pa do današnjih dana, čim netko spomene roštilj, svi se odmah sjete Trnja. Ako ne, onda su ili klinci, ili malo znaju o punokrvnom roštilju koji se cvrči iznad drvenog ugljena ovdje već, evo, gotovo 40 godina. Čuljak kada govori o periodu prije milenija, misli na restoransku publiku, koju je tada prilično stvarala srednja klasa, koja, nažalost, izumire. No, ipak, ne i dobar komad mesa, koji je ovdje začeo Čuljak sa srbijanskim pečenjarima, po leskovačkim receptima, koji su se održali do danas. Iako je od "urnebesa", preko domaćih pogačica i salata sve sjajno, ovdje krunu suvereno drži slijed à la Trnje, dakle red mesa po uzoru na Leskovački voz. Savršeno ispečen, odličnog okusa, svaki komad mesa, uz vrišteće dobre uštipke, kobasice i vješalicu, živo dokazuje zašto je slijed hit. A umalo je nekoć postao "Trnjanska redaljka". Dobro da nije...
