Doručak je jedna od onih stvari koje presudno utječu na dojam boravka u nekom hotelu ili pansionu. Ona radi koje ćete se možda i vratiti ili prijateljima preporučiti baš tu adresu. Ako je riječ o omanjem smještajnom resursu, ti bi prijatelji morali biti baš jako dobri - jer nećete valjda odati tu slatku tajnu bilo kome. Želite da to ostane među vama i samo za vas, kako ne bi tko god, samo zato što ima novca, uživao u intimnoj, prisnoj atmosferi kakvu danas u ponudi našega galopirajućeg turizma nije lako naći.
To je i prokletstvo ovoga posla - prešutjeti i zadržati tajnu samo za sebe i odabrane prijatelje ili ipak odati zasluženu počast domaćinima navodeći što nas je to kod njih zauvijek osvojilo. Odlučujemo se, ipak, za ovo drugo. Jer treba, kao primjer vrhunskog ugostiteljstva, ispričati priču o obitelji o kojoj bi trebalo snimiti barem televizijski prilog, uz sudjelovanje i njihovih gostiju - ako to ne bi narušilo njihov mir, veselje i obiteljsku atmosferu koju osjećaju uvijek kad dođu u boutique Hotel Adriana u šibenskom Zatonu. I, jer je hrana naša tema, opisati jednostavnost doručka koji ne bismo mijenjali za svježe kamenice i šampanjac i sve druge blagodati koje nudi širok asortiman prestižnih hotelskih establišmenta.
Smješten u samom središtu uvale, Zatona u Prukljanskom moru ili jezeru, uz crkvu svetoga Roka i odmah do čuvene Konobe Porat, ovaj mali obiteljski hotel već tri godine, otkako su ga otkupili od bivših vlasnika i uredili, vode povratnici korijenima: Dane Brajković, njegova supruga Ankica Cigić i njihova kći Marie.
U njihovu se hotelčiću sa 14 soba, uređenom s puno ljubavi, ukusa i mjere - tako da bi ga vrijedilo pokazati na stranicama magazina Dom & Dizajn - uglavnom govori francuski: Dane je rođen prije nešto više od pedeset godina u Belgiji, u Liegeu, gdje su se njegovi roditelji iz Dubravica, sela u skradinskome kraju, koji su se 60-ih godina prošloga stoljeća zaputili prema Americi, spletom okolnosti zadržali i ostali. Ankica se, također iz Dubravica, odselila devedesetih godina kao 19-godišnja djevojka, u Belgiji upoznala Danu i - također ostala; ondje su se rodili i njihov sin i kći Marie, koja sad s njima vodi ovaj mali hotel uz samu lučicu. I gosti su većinom frankofoni - neki su od njih isti oni koji su posjećivali restoran Chez Dane što ga je ova obitelj vodila u Liegeu, njihovi gosti i prijatelji koji su doveli i svoje prijatelje. Čini se da se ovaj mali hotel puni više usmenom predajom nego preporukama i ponudama na webu. Gosti ovdje nalaze ono što je danas uistinu rijetko: usred mirne sredine ribarskog mjesta kakvu je duž cijele naše obale već teško naći - Zaton je poput razglednice iz nekog prošlog vremena - u njihovu se malom hotelu osjećaju kao da su došli u posjet bliskim rođacima.
Sve je to vidljivo ujutro na terasi koja je doslovce desetak metara od mora: gosti uživaju u doručku koji se ne razmeće raskošnim izborom, nego vrhunskom domaćom kvalitetom. Poslužuju ih Marie, Dane ili Ankica, iz čije kuhinje izlaze najfinija jednostavna jela, dok se među stolovima, kojih je na terasi desetak, mota neodoljivi kućni ljubimac Marcel, pasmine lagotto romagnolo. Oni su vlasnici, domaćini i - uz recepcionera Antu, koji je s njima od ove godine - jedino osoblje hotela.
Nas je odmah privukao prekrasan pjenasti pain perdu, pohani francuski kruh koji smo jeli uz izvrsne domaće voćne namaze, ali i fine sireve, sve dok nas Dane nije upozorio da moramo probati i njihov omlet. I probali smo ga. Najbolji, najprozračniji i najukusniji koji smo ikada pojeli na ovim prostorima.
A kad smo se raspitali u čemu je tajna, Ankica Cigić pozvala nas je k sebi u kuhinju i pokazala nam, rekavši samo: nije tu ništa komplicirano, treba samo malo mišića. Mišića? Da, svježa jaja treba tući dok se maksimalno ne zapjene, i onda još malo, pa ih takva, puna zraka, odmah ga staviti peći na vruću tavu s rastopljenim maslacem. Omlet se peče samo s jedne strane - kad je pečen, ali ne prepečen, na polovicu staviti sir, šunku ili što već želite, pa preklopiti. Gotov omlet važno je odmah poslužiti i prionuti uz tanjur dok je još savršeno pjenast i prozračan, ističe Ankica Cigić, i skromno dodaje kako joj je inspiracija omlet kakav se tradicionalno priprema u Mont Saint-Michelleu, u Normandiji, osobito u restoranu/hotelu La Mère Poulard gdje se i danas radi po receptu Anne Boutiaut Poulard iz 19. stoljeća.
U Hotelu Adriana poslužit će vam i svoj gazpacho, tart, muffin, panna cottu, cheesecake ili voćnu salatu, i sve je domaće i vrlo ukusno, no kad se opet zateknemo u Zatonu, znamo što ćemo doručkovati.
Uostalom, i iduće jutro na Adrianinoj osunčanoj terasi uz more opet smo naručili upravo njihov pufasti, lagani omlet, baš kao i većina drugih zadovoljnih gostiju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....