Mojo Rojo Tapas Bar otvoren je prije nekoliko mjeseci u prostoru nekadašnjeg restorana Blato na Selskoj. Iza njega stoje Dražen Martić i Tomislav Marenić, studenti prava i strojarstva koji imaju 22 i 21 godinu. Početna skepsa bila je razumljiva. Ne pamtimo sličan ugostiteljski iskorak dvojice tako mladih studenata. Međutim, obojica već godinama rade u ugostiteljstvu, a u razgovoru koji smo s njima vodili nakon otvaranja ostavili su ozbiljan i profesionalan dojam.
Srpanj i kolovoz u Zagrebu uglavnom su slabi ugostiteljski mjeseci, pa nas je ugodno iznenadilo kada smo, prolazeći pokraj bara, vidjeli veći broj gostiju, a od nekoliko mlađih ljudi čuli da ga redovito posjećuju. Razloge nije teško razumjeti; cijene su pristupačne, tapasi pogodni za dijeljenje, a povremene svirke uživo dodatni su povod za dolazak. Mojo Rojo privlači različite generacije, ali osobito mlađu publiku, što je dobro. Studenti rijetko zalaze u restorane, najviše zato što im njihove cijene jednostavno ne odgovaraju.
Ovih smo dana ponovno posjetili Mojo Rojo i kušali nekoliko novih jela. Dojam je da se lokal uhodao, osobito kuhinja. Počeli su, primjerice, peći vlastitu focacciu, vrlo korektnu, mekanu i sočnu. Kušali smo je i u njihovoj varijanti pan con tomate, s rajčicom. To jednostavno jelo ovdje je vrlo dobro, ponajprije zahvaljujući svježim i ukusnim rajčicama. Među manjim tanjurima posebno su nam se svidjele zelene papričice s aiolijem, zadimljene, blago pikantne i slatkaste.
Vrlo je zabavna i gusta juha od badema s mahunama, panko mrvicama i ukiseljenim grožđicama. Sviđa nam se što se u kuhinji počinju više baviti teksturama i kombinacijama okusa. Jako dobra bila je grilana hobotnica na pireu s ružmarinom, uz gel od marelica, tako ukusna da smo je zaboravili fotografirati. Ponajbolje jelo posjeta ipak je bio grilani pileći zabatak s ananasom, chimichurrijem i pikantnim umakom od papričica. Ljutinom se sada služe nešto odvažnije, što tapas formatu dobro odgovara.
Pri prvom posjetu nismo stigli kušati deserte, pa smo taj propust sada ispravili. Baskijski cheesecake logičan je izbor za ovakav bar, a njihov je izvrstan. Vrlo dobar bio je i novi jesenski desert s bundevom, lisnatim tijestom i pistacijama.
Cijene su i dalje jako korektne. Dvije osobe koje naruče nekoliko tanjura za dijeljenje i piće mogu dobro jesti za četrdesetak eura. Naravno, u Mojo Rojo ne dolazi se po najbolju hranu na svijetu, ali u odnosu na cijene, koncept i atmosferu, teško je smisliti bolju preporuku za veće društvo željno manjih zalogaja i opuštene večere bez visokog računa.
Upravo nas zato veseli što Mojo Rojo ima svoju mlađu publiku. Zagrebu, ali i ostatku Hrvatske, trebaju pristupačna mjesta u kojima se može uživati u ukusnoj hrani i doći s većim društvom bez prevelikog troška. Mojo Rojo još može doraditi pojedine detalje, osobito u usluzi, i neke sitnice u pripremi hrane, ali naš posjet pokazuje da kuhinja napreduje. Imamo razloga vjerovati da će biti još bolji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....