Foto: Mario Kučera
Video: Jure Cukar
Zamislite se na točki uronjenoj u more na kojem po zadnjem popisu stanovništva diše dvanaest duša. Ljeti se ta brojka penje i do stotinu, ali njih se ne smatra otočanima već fureštima koji pune pluća otokom samo nekoliko tjedana godišnje, a to se ne računa. Kad ste došli na Vis imate još 5 kilometara u pravcu jugozapada i stigli ste na to čudesno Biševo.
Imali smo divan sunčani dan i mirno more koje nas je velikodušno poslužilo da brzo dođemo brodićem iz Komiže jer inače to ne mora biti slučaj. Zna se more tako zainatiti i ne poslužiti i do deset dana zaredom, što je veliki problem pogotovo zimi. Naime, uz turističke brodice kojom smo i mi primjerice došli postoji brodska linija Pruga kojom je na Biševo došlo baš sve; od ljudi i stoke do strojeva i lijekova.
Danas, prvo što vam upada u oko je red manjih čamaca koji čeka na svoj red ulaska u glasovitu Modru špilju gdje će se ti silni ljudi brzinski nadiviti prirodnoj ljepoti i uhvatiti što više selfija u datom trenutku. Biševo i nema prevelike veze s tim turistima jer se oni ne zadržavaju na otoku, a sav novac, kažu, ide u Komižu. Nekad puno prije toga, možda i 50 godina unazad postojao je običaj da svaki stranac odnese vreću pijeska do Polja (glavnog mjesta na otoku), ali danas se je to otišlo u zaborav.
Nakon što smo se iskrcali, krenuli smo put stare škole u koju je 1933. godine pohađalo 33 đaka da bi se točno 30 godina kasnije zatvorila, a danas je u poluruševnom stanju. Odmah do škole je i mala crkvica koja nosi ime po zaštitniku Biševa – sv. Silvestreu, a velika fešta radi se 31. prosinca kad je jedini dan u godini da svećenik dolazi na otok. Sve to priča nam naš domaćin Lucio Bogdanović koji je jedan od stalnih stanovnika, a ujedno i jedan od najmlađih na otoku.
„Ovdje nemate ni dućana, ni benzinske pumpe ni doktora. Ničega. Samo mir.“ - priča nam Lucio i otvara željeznu kapiju kroz koju ulazimo u njegovo dvorište. Inače, on i Lada Kraljević najmlađi su stanovnici na otoku, a bave se ekološkom proizvodnjom voća i povrća, rade svoje maslinovo uje i čuveni bišovski plovac. Inače, je zanimljiv jer ovaj plavac raste na pjeskovitom tlu i ima puno sunca pa kažu da je to „vino za radit dicu“ (smijeh). Inače struja je na otok došla 70-tih godina, ali vodom se opskrbljuju iz „gušterna“.
„Ovdje za svaku stvar koju želite napraviti morate promišljati unaprijed. Ovdje nije floskula kad se kaže „kako se to radilo nekad“ jer tu se tako radi i sad. Ako želiš napraviti dobru ribu na gradikulama, treba pokupiti drva, a vjerujte to nema veze s nečim ispečenim na ugljenu.“ - kaže nam Lada Kraljević koja je certificirana instruktorice joge, rodom Zagrepčanka, a prije sedam godina odlučila je na Biševu i ostati.
Kad im dođu gosti najčešće se jede oborita riba, ali ruku na srce, jedu oni sve što im Lucio spremi, inače po struci profesionalni kuhar. Za primo piatto ovdje ćete pojesti divne srdele u savuru, nešto inćuna i verdure, a kasnije čega ima taj dan ili za što su oni raspoloženi. Nas su primili kao svoje doma pa smo imali prilike kušati možda najbolji brudet od srdela u životu. Riceta je naravno tajna iako smo za nju pitali u više navrata, što je naravno bilo - bezuspješno. Ono što smo uspjeli doznati jest da je dijelom drugačija zbog kvasine i bugave, ali dobar dio "drugačijeg" možete pripisati i bajkovitom ambijentu dok guštate za velikim drvenim stolom u debeloj hladovini maslina i borovine.
„Nekad se ovdje jela i crneja, mala riba koja se znala soliti, ali više ni to itko ne radi! Iako je slatka za poludit, ima dosta kostiju i najbolja je ješka za jastoge!“ otkrio nam je Lucio.
Nakon ručka spustili smo se do vale Porat i svratili na kavu kod Tomića, gdje su nam otkrili kako je to najjužnija točka gdje možete popiti espresso. Sve dalje je Italija. Tog dana bilo je živo. Bilo je i smijeha i priče. Bilo je života i nije se doimalo kao da taj otok doista – umire. Malo je onih koji ne zaboravljaju da ovdje žive ljudi koji sa svojih deset prstiju mogu okrenuti i nebo i zemlju ako treba da se ondje nešto pokrene. Lijepo je. Ovdje je nevjerojatan mir uz koji i otkucaji sata oglušuju, a jednom je Mate Dolenc, slovenski književnik koji je gotovo trećinu svog opusa posvetio upravo Biševu, lijepo rekao:
„Vrijeme, koje je prolazilo, ali nije prošlo. Vrijeme je lebdjelo iza otoka poput oblaka; ponekad bi ga otpuhao vjetar, ponekad bi ga zaustavila bonaca, ponekad bi se zgusnulo, ponekad bi se razrijedilo – tko kaže da vrijeme teče ravnomjerno? Vrijeme se zalijeće i vrijeme stoji, vrijeme puže i vrijeme juri, vrijeme gmiže i vrijeme poskakuje – eto. Ali ostavimo vrijeme vremenu.“